Suzane Kords  [ DW ]

15. 04. 2025. 07:55

Serijski ubica Fric Harman: „Kasapin iz Hanovera“

Fridel Rote je imao samo 17 godina kada je u septembru 1918. nestao u Hanoveru. Prethodno je viđen u kafeu s jednim finim gospodinom.

Taj čovjek se zove Fric Harman i dobro je poznat policiji, jer radi za njih kao doušnik. Kada su pokušali da ga ispitaju u njegovom stanu, uhvatili su ga u krevetu s jednim 13-godišnjim dječakom. Osobu koju traže nisu pronašli.

„Da su malo bolje pogledali, pronašli bi lobanju Fridela Rotea koja je bila u niši u zidu, skrivena ispod časopisa i knjiga“, kaže za DW penzionisani policijski detektiv Jirgen Vejt.

Vejt ide stopama serijskog ubice – on naime u Hanoveru vodi turiste na „Ture ubistava“.

„Harman je u suštini bio njemački Džek Trbosek“, kaže on. Priznao je 26 ubistava mladića – neki izvori kažu 24. „To su bila ubistva kojih je mogao da se sjeti. U stvarnosti, možda ih je bilo i više od 50“, kaže Vejt.

Ko je bio Fric Harman?

Fric Harman je rođen 25. oktobra 1879. godine u Hanoveru, kao najmlađe od šestoro djece. „Imao je veoma teško djetinjstvo. Njegov otac je bio alkoholičar – pijanica, kako se govorilo. I sigurno ga je mnogo tukao. A Fric Harman je vjerovatno morao da trpi i seksualno zlostavljanje od starijeg brata.“

Da li su to faktori koji od nekoga naprave serijskog ubicu? „’Teško djetinjstvo’ nije izgovor“, kaže za DW psihološkinja Lidija Beneke. „Naravno da velika većina ljudi koji su u ranom uzrastu bili izloženi takvim nepovoljnim faktorima, ne čine teška krivična djela.“

Ali naučna otkrića, dodaje ona, pokazuju da takvo zlostavljanje može da pokrene određenu, malu grupu ljudi da počine teška krivična djela. A ekstremni oblik toga je – serijsko ubistvo.

„Osnovna zabluda kod ljudi jeste što vjeruju da bi kod osobe koja je počinila ozbiljne zločine to trebalo da bude uočljivo“, kaže Beneke. „Ali to u većini slučajeva nije tačno.“

Tako je i sa Fricom Harmanom. U svakodnevnom životu on djeluje stabilno i pouzdano. Uvjek je dobro obučen, druželjubiv i neupadljiv. Dobro prolazi i kod policije, koja ga je i angažovala kao doušnika. On joj pruža informacije iz svijeta prostitucije.

Ubistva u potkrovlju

Harman ubija u vrijeme kada tek što je prošlo nekoliko godina od Prvog svetskog rata. Mnogo je nezaposlenih, hrane je malo, crno tržište cveta, baš kao i prostitucija. Fric Harman trguje odjećom ukradenom od mladića, ali i mesom i drugim predmetima u predvorju centralne željezničke stanice u Hanoveru. Tu je i tražio svoje žrtve. „Imao je dobar nos za mlade dječake koji su bili manje-više bez cilja i bespomoćni u teškim ekonomskim vremenima 1920-ih“, kaže Vejt. „’Ma hajde, mora da si gladan. Djeluješ tako umorno. Možeš da prenoćiš kod mene i nešto da pojedeš’ – vjerovatno je tako mamio svoje žrtve.“

Mladići koji prate Harmana do njegovog stana u potkrovlju imaju između deset i 22 godine. Harman ih naziva „dečaci-lutke“. Oni to mjesto neće živi napustiti. Mnogi su bili bjegunci i u haosu posleratnog perioda niko ih nije ni tražio. Komšije u sirotinjskoj četvrti ne mare za čudne zvukove koji dopiru iz njegovog stana. Harman zubima kida grlo svojim žrtvama. Kasnije je izjavio da ga je to seksualno uzbuđivalo.

Uklanjanje tijela za njega je, međutim, problem: „Uvjek sam prilazio tom poslu sa užasom, a ipak je moja strast bila jača od užasa rasparčavanja.“

„Sumnjalo se i da je Harman prodavao meso svojih žrtava na crnom tržištu koje je tada cvjetalo. Ilegalna trgovina mesom bila je tada uobičajena pojava, tako da je to mogao da bude veoma pragmatičan način da se istovremeno otarasi djelova tijela, a i da od toga profitira“, kaže Lidija Beneke za D“. „Nije međutim sigurno da je zaista prodao bilo šta od tog mesa ili da ga je možda čak i sam konzumirao.“ Ono što je sigurno, jeste da je kosti mnogih svojih žrtava bacao u reku Lajne.

Priznanje

To se na kraju pokazalo kao propast za Frica Harmana. Djeca koja su se tu igrala pronašla su lobanje na obali. U početku se mislilo da su to ostaci davljenika, ali kako se sve više kostiju pojavljivalo, tako je policija postajala sve opreznija. Malo po malo, pronađeno je oko 500 djelova tijela. U gradu je zavladao strah – ko to ubija? „Kasapin“, „Vukodlak“, „Vampir iz Hanovera“… To su bile naslovne strane širom svijeta.

Trag vodi do Frica Harmana. Uhapšen je u junu 1924. Policija ga poznaje kao sitnog kriminalca i često bi na njegove prestupe zažmurila, jer im je bio dobar doušnik. Ali, serijski ubica? U to je teško bilo povjerovati. Policija, je međutim, pronašla tragove krvi i krvavu odjeću prilikom pretresa njegovog stana.

Harman je najprije odbio da se izjasni, ali je policija pojačala pritisak. Prema Vejtu, pribjegla je nedozvoljenim metodama. U uglove njegove zatvorske ćelije postavili su osvijetljene lobanje, čije su očne duplje bile prekrivene crvenim papirom. U uglu je i vreća ljudskih kostiju – pokojnik će doći po njega ako ne bude priznao. I Harman priznaje. „Njegovi dječaci-lutke uvjek su bili tako dragi prema njemu i rado bi mu se pridružili“, rekao je. A ubijao ih je u stanju „seksualnog ludila“.

„Čekaj, čekaj još malo, Harman će doći i tebi“

Suđenje Fricu Harmanu bio je medijski događaj prvog reda. Ljudi su u to vrijeme čak prepjevali tada poznati hit iz operete „Čekaj, čekaj još malo, sreća će doći i tebi“ u „Čekaj, čekaj još malo, Harman će doći i tebi – nosi malu sjekiricu, pretvoriće te u kobasicu“.

Suđenje počinje u decembru. „U današnje vrijeme, tako ogroman proces ne bi bio završen za tako kratko vrijeme“, kaže Vejt. Već tada su se pojavile sumnje u zakonitost suđenja. Novinar Teodor Lesing još u to vrijeme je kritikovao: „Malo je kada neko tako značajno suđenje vođeno na nekompetentniji, sitničaviji i gluplji način.“ Harmanovo mentalno stanje nije propisno ispitano.

Uprkos tome, smrtna kazna je izvršena. Fric Harman je 15. aprila umro pod giljotinom. Prije toga je poželio da se podigne spomenik njemu u čast. „To će biti znamenitost i za hiljadu godina. Svi će dolaziti da ga vide“, rekao je on psihijatru koji ga je ispitivao u zatvoru.

Sumnjiva slava posle smrti

Priča o serijskom ubici Fricu Harmanu više puta je pretočena u pozorišne komade ili na filmsko platno. Na primjer u filmu „M – grad traži svog ubicu“ Frica Langa iz 1931. Ili u filmu iz 1995. nominovanom za Oskara „Der Totmacher“ sa Gecom Georgom. Harman je bio tema radio-drama, mjuzikla, knjiga, grafičkih novela, pa čak i jedne veoma kontroverzne društvene igre. Fric Harman je ovekovječen i u muzici. Japanski metal-bend „Church of Misery“ objavio je 2023. pjesmu „Most Evil“ koja ima veze s Harmanom. I da, postoji čak i statua, kako je to Harman i želio. Djelo je poznatog bečkog vajara Alfreda Hrdlicke (1928-2009).

Fric Harman želio je da postane poznat i to mu je definitivno uspjelo. Čak i danas, sto godina nakon smrti, njegovo ime i dalje je poznato. I to ne samo u njegovom rodnom gradu Hanoveru.

*ovaj članak je najprije objavljen na njemačkom jeziku