Ester Felden, Luis Sanders  [ DW ]

13. 03. 2025. 14:01

Zloupotreba moći na Institutu Maks Plank: ponižavanje, izdiranje, maltretiranje

Kada je Gabrijel Lando jedne večeri u aprilu 2021. ušao u kancelariju svog direktora i kada je vidio njegov izraz lica, poželio je da što prije ode. Lando je u to vrijeme radio kao mladi naučnik na prestižnom Institutu Maks Plank za fiziku kompleksnih sistema u Drezdenu. Te večeri je, sjeća se, njegov direktor, fizičar Jan-Mihael Rost, očigledno imao veoma loš dan. Situacija je eskalirala.

Lando je želio da razgovara o planiranoj publikaciji. Međutim, umjesto toga, „besomučno je vrijeđan“. Rost mu je već ranije signalizirao da je članak na dobrom putu, ali odjednom je počeo da ga kritikuje i nazvao ga „autističnim“ i „je**no beskorisnim“ (f****ng useless). Tako se sjeća Lando, koji je već napustio institut. Rost je bio bijesan, „udario je šakom o sto i vikao na mene toliko da sam mogao da vidim njegovu pljuvačku“.

Svaki razgovor s direktorom mogao je da preraste u izliv bijesa bez upozorenja. Lando kaže da se više puta na njega vikalo i da je bio ponižavan. I drugi bivši zaposleni u Institutu takođe govore o ispadima direktora.

Kada je konfrontirano sa Landovim tvrdnjama, Društvo Maks Plank (Max-Planck-Gesellschaft, MPG) je odgovorilo: „Gospodin Rost ne može da potvrdi da je izrekao (...) spomenute izjave.“

Strah i ćutanje

Mjesecima je istraživački tim Dojče velea, zajedno sa magazinom „Špigel“, istraživao slučajeve nedoličnog ponašanja, zloupotrebe moći i mobinga na raznim institutima Maks Plank u Njemačkoj. Naša istraživanja pokazuju da Institut u Drezdenu nije izolovan slučaj. Više od 30 istraživača, koji su u različitim vremenskim periodima radili na različitim institutima, podijelili su svoja iskustva. Osim Landoa, svi su željeli da ostanu anonimni – iz straha od posljedica po svoju karijeru. Otprilike trećina njih dolazi iz Njemačke, dok ostali potiču iz drugih evropskih zemalja, Azije i Sjeverne i Latinske Amerike. Privukla ih je jedna od najpoznatijih svjetskih naučnih institucija.

Sa gotovo 25.000 zaposlenih, Društvo Maks Plank je prestižna adresa za istraživače iz cijelog svijeta. Svako ko uspije da dođe do jednog od njihova 84 istraživačka instituta, spada u svjetsku elitu. MPG je do sada iznjedrilo 31 dobitnika Nobelove nagrade. Finansira ga njemačka država s više od dvije milijarde eura godišnje.

Dobra reputacija, duga tradicija, strogo hijerarhijska struktura

Instituti Maks Plank imaju visoko hijerarhijsku strukturu. Na njihovom čelu su izuzetni naučnici, sa velikim slobodama i moćnim položajem. Oni mogu da oblikuju svoj institut u velikoj mjeri prema sopstvenim potrebama.

Cilj je omogućiti naučnicima da istražuju što efikasnije i nezavisnije. Međutim, taj model je sada sve više kontroverzan. Izvještaj Saveznog ureda za reviziju (Bundesrechnungshof) iz 2024. godine upućen Saveznom ministarstvu za obrazovanje i istraživanje, kritikuje nedostatak nadzora nad Društvom Maks Plank: „Faktički, predsjednik nadgleda svoje vlastite postupke“, stoji u izvještaju.

„Omnipotentne kulture moći“ MPG-a kritikuje i Tomas Zatelberger. Taj bivši poslanik Bundestaga, koji je neko vrijeme bio i parlamentarni državni sekretar u Ministarstvu za istraživanje, smatra da su reforme unutar Društva Maks Plank hitno potrebne. MPG-u su potrebni „javni nadzorni organi koji bi bili odgovorni i za nedolično ponašanje“.

Naši sagovornici govore o agresivnom tonu, zastrašivanju, uvredama i prijetnjama na najmanje pet instituta Maks Plank. Posebno žene osjećaju da su diskriminisane u odnosu na svoje muške kolege.

Obri (koja se zapravo zove drugačije) izvještava, na primjer, da su joj na jednom Institutu Maks Plank u istočnoj Njemačkoj dodijeljene muške kolege koje su ponekad čak predstavljale njene istraživačke rezultate kao svoje. Bila je isključena iz diskusija o sopstvenom projektu. „Bilo je sastanaka o projektima na koje žene nisu bile pozvane“, kaže bivša doktorantkinja. „To se dešavalo toliko često da je za nas postalo normalno,” Druge žene su iznijele slična iskustva: osjećale su se zapostavljeno, izolovano i potcijenjeno.

Institut na kojem je Obri istraživala navodi da ne može da komentariše pojedinačne slučajeve zbog nedostatka detalja. U posljednjih pet godina nije bilo prijava o seksističkom ponašanju direktora ili vođa timova.

„Nada je ono najgore“

Gabrijel Lando imao je nešto više od 20 godina kada je 2020. došao u Drezden. Doktorirao je u svojoj matičnoj zemlji, Brazilu, i bio je oduševljen što je dobio priliku da istražuje na tako renomiranom institutu i s međunarodno priznatim naučnikom poput Rosta. Međutim, već pri prvom susretu, Rost je podigao ton. Lando to opisuje kao „predigru“ za naredne mjesece.

Dešavalo se da je Rost, kada je imao dobar dan, hvalio njegove ideje – da bi ih već na sljedećem sastanku oštro kritikovao. Čak i nekoliko ohrabrujućih riječi bi Landoa ponovo motivisale. Kasnije su mu sve teže padale takve situacije. „Svaki put kada bi se vratio pun nade, on te uništi.“

DW i „Špigel“ intervjuisali su 20 ljudi koji su u različito vrijeme bili zaposleni na Institutu Maks Plank za fiziku kompleksnih sistema u Drezdenu. Većina je rekla da su, ili sami imali slična iskustva sa Rostom, ili su bili svjedoci takvih situacija. Jedan bivši doktorand, na primjer, opisuje „užasne sastanke“ na kojima je osjetio kako mu „samopouzdanje postepeno nestaje“. Jedan drugi navodi da je Rost imao posebnu moć nad doktorandima i postdoktorandima iz zemalja van Evropske unije, jer je njihov boravišni status zavisio od produžetka ugovora. „Zloupotrebio je tu moć i prijetio ljudima da neće produžiti njihove ugovore.“

Svi sagovornici su naveli da je Rost podizao ton samo kada bi bio sam s nekim u kancelariji. Međutim, često je vikao toliko glasno, da su to mogli da čuju i svjedoci na hodniku. Kada bi u prostoriji bila treća osoba, ponašao se vrlo šarmantno.

Društvo Maks Plank nije željelo da komentariše anonimne optužbe. Takođe, nije dalo nikakve dodatne informacije u vezi sa slučajem Rost.

Nekoliko pogođenih izjavilo je da su razvili depresiju tokom boravka u institutu i da su zatražili stručnu pomoć.

Svaki peti pogođen

Društvo Maks Plank je već duže vrijeme svjesno problema s mobingom. Organizacija je 2019. godine sprovela anketu među svojim istraživačkim institucijama: skoro svaki peti ispitanik je rekao da je imao iskustva s mobingom.

Zvanično, MPG slijedi strategiju nulte tolerancije kada je riječ o mobingu. „Mi se odnosimo jedni prema drugima s poštovanjem“, stoji u kodeksu ponašanja za zaposlene, koji je dostupan na veb-stranici instituta.

MPG ukazuje na niz mjesta koja su osnovana posljednjih godina za prijavu nedoličnog ponašanja: svaki institut, između ostalog, ima sopstvena odjeljenja za ljudske resurse, koordinatore za ravnopravnost i ombudsmane. Postoje različite obuke i treninzi za lidere, od kojih su neki obavezni. Nudi se i individualni trening. MPG takođe ima dva centralna mjesta za prijavu: eksternu advokatsku kancelariju i tzv. „Odsjek za interne istrage“, koji je osnovan nakon ankete o mobingu.

Međutim, nekoliko zaposlenih je izvijestilo da su pokušaji prijave odbijeni. MPG odbacuje te optužbe, ali rezultati našeg istraživanja ukazuju na sistemski neuspjeh mehanizama za usklađenost.

Devetoro bivših doktoranata i postdoktoranata s kojima smo razgovarali navelo je da su neuspješno tražili pomoć na jednom ili više pomenutih mjesta.

Ponude za pomoć ne pomažu

DW i „Špigel“ imali su pristup raznim mejlovima koji pokazuju kako su žrtve bile obeshrabrene ili odbijene od strane kontakt-osoba na različitim institutima, kao i od strane centralnih mjesta za prijavu.

Gabrijel Lando se obratio eksternoj advokatskoj kancelariji koju je angažovalo Društvo Maks Plank. Htio je da prijavi ponašanje svog direktora i izričito je tražio da ostane anoniman. Međutim, advokati su odgovorili: „Da budemo iskreni, osobe koje su uključene u konflikt na kraju moraju biti imenovane kako bi se omogućila istraga.“ To za njega nije dolazilo u obzir.

Slično kao Gabrijel, prošao je i Feliks Horn, bivši doktorand na jednom institutu Maks Plank u Bavarskoj. Feliks Horn nije njegovo pravo ime. I on želi da ostane anoniman. U izvještaju od 40 stranica, on detaljno opisuje kako se osjećao kao žrtva teškog mobinga od strane svoje mentorke. Dokument je dostavljen DW-u i „Špigelu“. On sadrži precizne opise situacija mobinga, kao i skrinšotove mejlova, fotografije, imena i osjetljive informacije o svjedocima i drugim navodnim žrtvama.

Ni Horn nije uspio da dobije pomoć od advokatske kancelarije, pa je svoj izvještaj poslao Odjeljenju za interne istrage u ljeto 2022. godine.

Odgovorili su mu da moraju da proslijede izvještaj institutu. Iako su mu ponudili da izvještaj prethodno izmijeni, Horn kaže da nije bio u mogućnosti da iznese optužbe, a da ne otkrije osjetljive informacije o žrtvama i svjedocima.

Kada je Feliks Horn zatražio da ne prosljeđuju dokument, slučaj je zatvoren. „Šokiran sam što pribjegavaju takvim trikovima“, kaže Horn, koji više ne radi u nauci, i dodaje: „Osjećam se prevarenim.“

Društvo Maks Plank obavijestilo nas je da se optužbe moraju istražiti lokalno u okviru svakog instituta i da „nikada nije bilo namjere“ da se žalba proslijedi bez znanja ili saglasnosti podnosioca žalbe.

MPG takođe negira da obeshrabruje naučnike da se žale i dodaje: „Anonimnost (...) ne isključuje mogućnost provjere validnosti prijave. Veliki značaj se pridaje povjerljivom postupanju sa identitetima podnosioca prijave tokom cijelog postupka.“

Gubitak za nauku

Skoro dvije trećine od više od 30 istraživača s kojima smo razgovarali, u međuvremenu su napustili nauku. Gabrijel Lando nije među njima – sada radi na institutu u Južnoj Koreji. Tokom svoje karijere sarađivao je s ljudima koji „agresivno“ istražuju. On to cijeni: „Okruženje u kojem se ljudi bore za svoje ideje zapravo može biti veoma produktivno. Međutim, Rost se nije borio za ideje, već protiv ljudi, kaže Lando. „Ponižavao me je.“

Lando je ostao u Drezdenu godinu dana, a zatim je napustio institut. U tom trenutku, kaže, osjećao se „kao drhtavi pas lutalica.“

Redakcija: Matijas Belinger

Provera činjenica: Julet Pineda

Pravna konsultacija: Florijan Vagenkneht

Zajedničko istraživanje sa magazinom „Špigel“

*ovaj članak je najprije objavljen na njemačkom jeziku