Džuli Gregson  [ DW ]

19. 02. 2025. 07:54

Peta godišnjica rasističkog pokolja u Hanauu

Dana 19. februara 2020. napadač motivisan krajnje desnim, rasističkim uvjerenjima, krenuo je u ubilački pohod u Hanauu, u blizini Frankfurta. Ciljao je mjesta povezana s migrantskim zajednicama, ubivši devet osoba i ranivši još sedam. Nakon toga, ubio je svoju majku i na kraju sebe.

Počinilac je neposredno prije napada gledao video-snimke na Jutjubu, uključujući i govore Bjerna Hekea, jednog od najistaknutijih lidera krajnje desne Alternative za Njemačku (AfD) i predsjednika odbora te stranke u pokrajini Tiringiji.

Danas, pet godina kasnije, jedna od majki žrtava smatra da nije učinjeno dovoljno kako bi se spriječilo da se ponove takve tragedije. Serpil Temiz Unvar u napadu je izgubila svog 23-godišnjeg sina Ferhata.

„Taj tragičan događaj odjeknuo je u društvu, ali taj odjek uglavnom je rezultat napora porodica pogođenih tragedijom, koje su se neumorno borile da njihovi glasovi budu saslušani“, rekla je za DW. „Ti napori, zajedno sa solidarnošću mnogih, doprinijeli su tome da se društvo u ovom slučaju više ujedini nego u sličnim događajima u prošlosti. Ali, ti pojedinačni napori, koliko god bili važni, nisu dovoljni da se postigne temeljna društvena transformacija.“

Sjećanje na žrtve

Ubrzo nakon masakra, Unvar je osnovala obrazovnu inicijativu nazvanu po svom sinu s ciljem borbe protiv rasizma i osnaživanja mladih. U gradu su pokrenuti i brojni drugi društveni i politički projekti. Mnoge su inicirale ili podržale porodice i prijatelja žrtava, odlučnih u otkrivanju propusta koji su mogli da spriječe napade, u očuvanju sjećanja na svoje voljene i skretanju pažnje na rasizam u njemačkom društvu.

Do 2026. godine u Hanauu će biti podignut i spomenik na trgu koji će nositi naziv „19. februar“ – čelična skulptura s imenima devet žrtava: Gokhan Gultekin, Sedat Gurbuz, Said Nesar Hašemi, Mercedes Kirpač, Hamza Kurtović, Vili Viorel Paun, Fatih Saračoglu, Ferhat Unvar i Kalojan Velkov.

Spomenik će stajati ispred Kuće demokratije i raznolikosti, koja bi trebalo da bude dovršena iste godine. Biće zamišljena kao prostor za dijalog, edukaciju i komemoraciju.

Kontinuitet i povezanost

Hanau nije izolovan slučaj. Procjenjuje se da je, od ponovnog ujedinjenja zemlje, više od 200 ljudi ubijeno u krajnje desničarskim napadima u Njemačkoj. Iako se zemlja često hvali svojom kulturom sjećanja na Holokaust i zločine nacističkog doba, mnogi smatraju da postoji manja spremnost za suočavanje s mnogobrojnim primjerima rasističkog nasilja u posleratnom periodu.

Furkan Juksel, član Koalicije za pluralistički javni diskurs (CPPD) i edukator koji radi u oblastima istorije i politike, jedan je od onih koji kritikuju njemačku kulturu sjećanja. „Mislim da je ta njemačka slika o sebi kao naciji koja je naučila lekcije iz Drugog svjetskog rata i uspješno ostavila svoju prošlost iza sebe pomalo varljiva“, kaže on za DW.

Mirjam Cadof, direktorka Dokumentacionog centra za istoriju nacionalsocijalizma u Minhenu, naglašava potrebu prepoznavanja veze između prošlosti i sadašnjosti Njemačke.

„Potrebno je pokazati kontinuitet, jer ljude i danas ubijaju zbog iste ideologije – ponekad čak i ljude iz iste porodice. Recimo, Mercedes Kirpač, čiji je pradjeda ubijen u Aupvicu, i sama je postala žrtva u Hanauu.“ Kirpač, 35-godišnja majka dvoje djece, kao i još dvije žrtve u Hanauu, bila je pripadnica zajednice Roma i Sinta, manjine koja je takođe bila progonjena pod nacizmom.

„Ova ideja homogenog društva koje sebe doživljava kao ’njemačko’, dok svi ostali, bilo zbog vjere ili etničke pripadnosti, ostaju autsajderi – to je nastavak obje njemačke diktature“, kaže Cadof za DW.

Napori vlade su napušteni

Kada je vlada sa socijaldemokratom Olafom Šolcom na čelu 2021. preuzela vlast, u koalicionom sporazumu navedeno je da će se njemačka kultura sjećanja proširiti kako bi uključila kolonijalnu i migrantsku istoriju.

Njemačka je tek 1999. zvanično priznala da je useljenička zemlja, iako su radnici iz inostranstva počeli da dolaze u velikom broju u tadašnju Zapadnu Njemačku još pedesetih, a u Istočnu Njemačku radnici iz „bratskih socijalističkih“ zemalja stizali su osamdesetih godina prošlog vijeka. Istorija crnačke njemačke zajednice seže još u 19. vijek.

Dok već postoje dva muzeja koja pričaju priču o njemačkoj emigraciji u inostranstvu, u Hamburgu i Bremerhafenu, prvi muzej o migracijama u Njemačku tek bi trebalo da bude otvoren 2029. godine u Kelnu. Nazvan DOMiD, nastao je iz inicijative koju su krajem osamdesetih pokrenuli turski migranti.

Prošlogodišnji predlozi povjerenice za kulturu Klaudije Rot (Zeleni) o proširenju njemačke kulture sjećanja na kraju su odbačeni zbog kritika, koju su uglavnom izricali voditelji memorijalnih centara za Holokaust. Oni strahuju od moguće relativizacije Šoe – sistematskog, državno sponzorisanog ubistva oko šest miliona Jevreja, kao i Sinta i Roma, političkih protivnika i drugih grupa tokom nacionalsocijalizma.

Strukturni rasizam, obrazovanje, politički diskurs

Furkan Juksel zagovara transnacionalne pristupe poučavanju istorije u njemačkim školama i prepoznavanje činjenice da rasizam i krajnje desni ekstremizam postoje u svim kulturnim kontekstima. Takođe se zalaže za obaveznu obuku nastavnika o antidiskriminaciji i veću svijest o strukturnom rasizmu u obrazovanju, policiji i medicini.

Kritikovao je i politički diskurs o migraciji koji se proširio preko čitavog političkog spektra nakon kontroverzne AfD-ove rasprave o „remigraciji“, odnosno navodnog plana za masovnu deportaciju miliona građana. „Moramo da shvatimo da krajnje desno nasilje nije samo fenomen pojedinačnih ’ludaka’. Nasilje ne stvara samo upereno oružje.“

Uprkos ubistvima u Hanauu 2020, AfD, čije djelove Ured za zaštitu ustavnog poretka klasifikuje kao krajnje desničarsko-ekstremističke, osvojio je 2023. više od 18 odsto glasova na regionalnim izborima u pokrajini Hesen, gdje se Hanau nalazi.

*ovaj članak je najpre objavljen na engleskom jeziku