Hana Sokolova  [ DW ]

05. 12. 2024. 11:52

Ukrajinci s okupiranih područja: „Tamo više nemam nikoga“

Sedamdesetogodišnja Ljubov prva kreće ka bjelorusko-ukrajinskoj granici. Vuče prtljag krivudavom putanjom između protivtenkovskih barijera i tako stiže do kućice volontera koji tu pomažu. Unutra je toplo. Ljubov prvo vadi crveni karmin iz tašne i šminka se.

Došla je iz jednog sela u blizini Marijupolja koji je pod ruskom kontrolom. Njeni sinovi i unuci žive u Odesi. Prije ruske invazije, posjećivala je djecu nekoliko puta godišnje. „Sjela bih u autobus i bila tamo sljedećeg jutra“, kaže Ljubov. Ali, nakon što je ruska vojska zauzela djelove istočne i južne Ukrajine, porodica je odvojena linijom fronta. Otada se do Odese mora zaobilaznim putem preko Rusije i Bjelorusije. A nazad preko zemalja Evropske unije.

Osim toga, zatvoreni su i svi kontrolni punktovi za Krim koji je Rusija anektirala, svi prelazi za samoproglašene „Narodne Republike Donjeck i Lugansk“, kao i prelazi za Rusiju i Bjelorusiju. Ukrajinsko-bjeloruski prelaz između Makranjija i Domanove sada je jedini način da Ukrajinci s teritorija pod ruskom okupacijom uđu na teritoriju koju kontroliše Kijev. Tamo su uglavnom ljudi koji nemaju ni pasoš, ni novac za ulazak u EU.

„Mislila sam da će ovo brzo da se završi“

Ljubov sada prvi put napušta okupirane teritorije. „Mislila sam da će ovo brzo da se završi. Ali nije.“ Nedostaju joj djeca i unuci. Nije ih vidjela tri godine. Osim toga, ona više ne može sama da pripremi ogrijev za zimu. „Tamo više nemam nikoga“, kaže.

Dvodnevno putovanje autobusom preko Rusije i Bjelorusije do Ukrajine, i to uz noćenje, košta 300 eura. A posljednja dva kilometra moraju da se pređu pješke. „Hvala Bogu, naši graničari su utovarili moj kofer na kolica“, kaže Ljubov.

Na kontrolnom punktu je provjeravaju ukrajinski carinici. Ona im otvoreno kaže da ima i ruski pasoš. Jedino je tako mogla da dobija penziju. „Dobijam 16.000 rubalja (oko 160 eura), a ugalj za grijanje košta 40.000 rubalja. Tri mjeseca sam morala da gladujem i štedim i na ogrijevu i na struji“, žali se.

„Izbačena iz sopstvene kuće“

Irina čeka na kontrolnom punktu da pokupi svoju 83-godišnju svekrvu koja stiže iz Luganska. „Izbačena je iz sopstvene kuće“, kaže Irina ogorčeno. A pokušala je to da spriječi tako što je pozvala rusku vojsku. „Čovjek koji se predstavio kao pukovnik Aleksej rekao mi je samo da je moja svekrva morala da preda ključeve.“

Irina je zabrinuta za svoju svekrvu. Kaže da joj se zdravstveno stanje pogoršalo zbog stresa. Kada penzionerka konačno stigne do kontrolnog punkta, ne može da pronađe pasoš u džepovima i počinje da paniči. Snaha i volonteri pokušavaju da je smire. Na kraju pronalazi dokument. Za staricu je ovaj kontrolni punkt najbrži i najjeftiniji put do teritorije pod kontrolom Kijeva. Mnogi tu dolaze jer im je dozvoljen prolaz i bez papira.

„Zašto ne želite da ostanete u Rusiji?“

Nakon prelaska granice, putovanje se nastavlja – obično stotinama kilometara na istok ili jug, tamo gdje žive članovi porodice i prijatelji. Dvadesettrogodišnja Alina, koja je napustila Marijupolj, želi da ide u Odesu. Preselila se tamo prije početka ruske invazije, a ovog ljeta je, prvi put poslije tri godine, posjetila roditelje u Marijupolju. Na pitanje kako oni tamo žive, Alina kratko kaže: „Preživljavaju.“ Njena majka radi u frizerskom salonu, a otac je građevinski radnik. Tamo, kaže „i nema drugih poslova“.

Da bi stigla do Marijupolja, Alina je prošla kroz Ukrajinu, Poljsku, Bjelorusiju i Rusiju. Petodnevno putovanje koštalo je oko 700 eura. Mogla je bez problema da uđe u Rusiju i na okupirane teritorije jer tamo ima prijavu boravka. „Marijupolj koji sam znala više ne postoji“, kaže Alina o svom rodnom gradu. Odmahujući glavom, prisjeća se kako ju je ruski graničar upitao: „Zašto ne želite da ostanete u Rusiji?“ Moskva je anektirala te teritorije u septembru 2022.

„Tamo se mnogi nadaju Ukrajini“

Svi koji pređu preko ovog kontrolnog punkta dobijaju potvrdu o ulasku u Ukrajinu. Pored toga, volonteri im daju i jednokratnu sumu novca koju obezbjeđuje Norveški savjet za izbjeglice, kao i početni paket ukrajinskog operatera mobilne telefonije. Ljudi obično odmah zovu svoje rođake. „Već sam u Ukrajini“, kroz suze kaže svojoj supruzi preko telefona penzioner Oleksandar. Njegova žena je stigla u Kijev nekoliko dana ranije.

Par je napustio grad Alčevsk u takozvanoj „Luganskoj Narodnoj Republici“. Na granici sa Estonijom Oleksandra nisu pustili jer nije imao ukrajinski pasoš. Zato je krenuo preko Bjelorusije. Na pitanje da li želi da se vrati u Alčevsk, on odgovara: „Svi iz moje porodice su otišli. Ranije bismo tokom zime potrošili po 50 tegli kisjelih krastavaca, a sada pune tegle leže u podrumu.“

Ljudi se okupljaju kod autobusa koji ih vozi u Kovel, najbliži grad. Oleksandar priča o svojim mačkama, morao je da ih ostavi kod komšija. „Neki misle da smo izdajnici, ali niko ne može da nam pogleda u dušu“, kaže dok utovara kofere u autobus. I tvrdi: „Uvjeravam vas da se tamo mnogi nadaju Ukrajini.“

„Možda više nemam kuću“

Najmanju torbu ima 59-godišnji Volodimir. Došao je pravo iz bolnice u Skadovsku u Hersonskoj oblasti. Potiče iz sela u blizini grada Oleški, a prije nekoliko mjeseci je hospitalizovan nakon što je dron eksplodirao u njegovom dvorištu. „Letjelo mi je oko glave sa svih strana!“

Volodimir želi da nastavi liječenje u Hersonu. Povrijeđena mu je kičma i slomljena rebra. Tamo ga čeka i porodica: ćerka, troje unučadi i dvije sestre. Nekada ih je često posjećivao, put do tamo trajao je samo sat vremena. „Sad sam već drugu nedjelju na putu“, uzdiše.

„Rusi kažu da su došli da nas oslobode“, kaže Volodimir. „Nekad smo dobro živjeli i imali posla. Dron mi je uništio kuhinju. Ne znam kako to tamo sada izgleda. Možda više nemam ni kuću.“

„Nismo mi krivi“

Danas za Kovel kreću četiri autobusa sa 44 putnika. Tamo dolaze u prihvatni centar protestantske crkve. Dobijaju hranu, a pomažu im i u kupovini karata za voz ili autobus. Ako nastavljaju putuju tek sljedećeg dana, tamo mogu i da prenoće.

Sedamdesetogodišnja Ljubov tu se odmara prije puta za Odesu. Namjerava da se na proljeće vrati u svoje selo kod Marijupolja. Problem je u tome što se preko kontrolnog punkta Makranji-Domanovo može samo ući u Ukrajinu, ali ne i izaći. Ljubov će zato morati da se vrati kroz zemlje EU. To čini putovanje čini još dužim i još skupljim.

Žena se plaši da bi, ako ostane u Odesi, mogla da izgubi kuću. Ruske okupacione vlasti oduzimaju kuće i stanove u kojima niko ne živi i koji nisu preregistrovani u skladu s ruskim propisima. To je jedan od razloga zašto se Ukrajinci vraćaju na okupirane teritorije. „Ne možete da nas krivite što smo ostali“, kaže Ljubov. Ne želi da razmišlja o tome da možda neće moći da se vrati. „Ne želim da mi oduzmu kuću, moje stvari, fotografije. Ne želim da neko kopa po njoj.“

*ovaj članak je najprije objavljen na ruskom, a preuzet je s njemačkog jezika