Dijana Hodali  [ DW ]

12. 11. 2024. 08:34

Tijelom u Kairu, srcem u Gazi

Mnogo je voljela šum mora. U Gazi je more bilo konstanta. Sunce, talasi – sve joj je to pomagalo da zaboravi na svakodnevne izazove. „Kad god sam bila ljuta ili tužna, otišla bih tamo i osjećala se kao da mogu s njim da podijelim svoje brige. Voljela bih da to mogu ponovo da vidim“, kaže Mona.

Ali rat u Gazi promijenio je sve. More je izgubilo nevinost. Mona je tu nekada šaputala svoje brige, a sada je postala nemi svedok smrti, očaja i nevolja.

U glavnom gradu Egipta, Kairu, more je samo uspomena. Grad je užurban, pun svjetala koja se nikad ne gase. Ali, Mona se osjeća neobično nevidljivo. Daleko je more, istisnuto betonom i vrevom, tegobnim vazduhom i svakodnevicom od koje često zastaje dah.

Skupo bjekstvo i novi strahovi

Mona – to joj nije pravo ime – već šest mjeseci živi sama sa svoje troje djece u Kairu. Bila je trudna s najmlađim kad je s ćerkom i sinom koji bi trebalo da ide u obdanište pobjegla od rata u Gazi – rata za koji kaže da nadmašuje sve druge ratove. Nekoliko je puta s porodicom morala da bježi od bombi i dronova izraelske vojske. Poslednji put u šator koji je bio uz more. „Vidjela sam toliko smrti i patnje“, očajnički priča 31-godišnja žena.

U Kairu su ih čekale nove brige. Nedugo nakon dolaska, Mona je izbačena iz prvog stana u kojem je boravila. Gazdarica se plašila mogućih posledica od strane egipatske države, jer je iznajmljivala stan palestinskim izbjeglicama. Za bivšu radijsku voditeljku Monu bio je to još jedan udarac koji ju je podsjetio na neizvjesnost koja prati izbjeglištvo.

Pritom je misli o onome što je doživjela u Gazi progone svake noći u Kairu. A uz sve to: „Morala sam da ostavim muža, jer nije bilo dovoljno novca da napusti zemlju.“ Porodica je za bjekstvo prikupila 5.000 dolara od donatora iz inostranstva.

Za nekoliko hiljada bolesnih i ranjenih ljudi bilo je dozvoljeno da otputuju u Kairo na liječenje u egipatske bolnice, ali mnogi Palestinci su takođe uspjeli da izađu iz Gaze uz pomoć stranih ambasada ili preko egipatske posredničke firme.

Ta firma naplatila je pozamašnu „naknadu za koordinaciju“ kako bi pomogla Palestincima da pobjegnu iz Gaze. Preko te firme je i Mona s djecom napustila Gazu. Ta posrednička firma navodno je povezana s egipatskim državnim službama bezbjednosti, iako one to negiraju.

Palestinci iz Gaze ne bi trebalo da ostanu u Egiptu

Nejasno je koliko je Palestinaca zapravo uspjelo da izađe iz Gaze i da ostane u Egiptu. Početkom maja, palestinski ambasador u Egiptu Dijab al Luh procjenio je da je riječ o oko 100.000 ljudi. Međutim, oni koji pomažu na licu mjesta procjenjuju da je broj neprijavljenih slučajeva veći. Granični prelaz Rafa između Pojasa Gaze i Egipta zatvoren je 7. maja nakon što je izraelska vojska preuzela kontrolu nad tim područjem. Mona je zato veoma zabrinuta za svog muža.

Kad uđu u Egipat, posebno oni koji nisu evakuisani iz medicinskih razloga, ljudi su uglavnom prepušteni sami sebi. Većina ima davno istekle turističke vize, što znači da u zemlji žive ilegalno. To im onemogućava pristup javnom obrazovanju, zdravstvenu njegu i druge usluge.

Palestinci ne potpadaju pod mandat agencije UN za izbjeglice UNHCR i zato ne dobijaju nikakvu zvaničnu pomoć. Za njih je u stvari nadležna agencija Ujedinjenih nacija za pomoć i rad palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku UNRWA, ali ona nikada nije imala mandat za Egipat. Izbjeglice zavise od privatnih egipatskih volonterskih grupa koje dijele hranu, doniraju odjeću i obuću, traže za njih povremene poslove i prikupljaju donacije.

Prema analizi trusta mozgova Krizna grupa, rat u Gazi značajan je izazov za Egipat.

Egipatski režim strahuje da bi bijes javnosti zbog izraelskih postupaka u Pojasu Gaze mogao da izazove proteste protiv vlade predsjednika Abdela Fataha al Sisija, posebno jer je ekonomska situacija u Egiptu teška. U martu 2024. desetine demonstranata je uhapšeno u Egiptu nakon protesta protiv inflacije i siromaštva.

Egipat ne želi da se Palestinci iz Gaze trajno nasele. Prema navodima Krizne grupe, Kairo je zabrinut da Izrael neće dozvoliti povratak palestinskih izbjeglica.

Mona izbjegava da razmišlja o povratku u Gazu. „Prvih nekoliko nedelja ovdje u Kairu bilo je veoma teško, ali onda sam upoznala Lusi“, kaže ona.

„Zbog nje moja djeca mogu da budu djeca“

Lusi – ni ona ne želi da otkrije svoje pravo ime – jedna je od osoba koje su ušle u Monin život i promijenile sve. Lusi je porijeklom iz Njemačke, gotovo dvije decenije živi u Egiptu. Kairo joj je dom i dobro je povezana. Njeno srce kuca za Monu, za žene koje su morale da pobjegnu iz svoje domovine i sada su zaglavljene u drugoj zemlji. Još uvjek se tačno sjeća kako je primjetila Monu kada ju je Monina rođaka, koja je ranije uspjela da pobjegne u Kairo, povela na zajedničko putovanje: „Primjetila sam kako je mršava i blijeda, a očigledno i trudna. Jedva je govorila, a ipak me kasnije pozvala na večeru. Bilo mi je jasno da joj treba podrška.“

Dvije žene počele su da podržavaju jedna drugu. „Lusi je ljupka, dobra osoba“, kaže Mona sa zahvalnošću koja dolazi iz dubine srca. „Ne samo da me pratila sve do porođaja, nego nam je organizovala i hranu. Pomaže mojoj djeci oko svega. Zbog nje moja djeca mogu ovdje u Kairu da budu djeca.“

Monina ćerka ima šest godina, sin četiri, a beba koju je rodila u Kairu upotpunjuje malu porodicu koja živi u inostranstvu s tjeskobnom nadom u sigurnu budućnost. U najtežim trenucima, kada sjećanja na Gazu noću progone Monu i kada se tjeskoba vrati – Lusi je tu.

Za Lusi taj oblik pomoći nije nekakav humanitarni projekat, već princip solidarnosti. „Međusobna pomoć je drugačiji pristup pomaganju“, objašnjava. „Ona se orijentiše na zajednicu, antikapitalistička je i bez velikih zapadnih organizacija koje često služe samima sebi.“

Već je radila s izbjeglicama u Njemačkoj, brinula se o porodicama i ispunjavala za njih dokumentaciju. Ali susret sa Monom za nju ima poseban značaj. Ona preko nje osjeća snagu i ponos koje ljudi iz Gaze u sebi nose, uprkos svemu što su doživjeli. „Mona uvjek govori da je Palestinka, ćerka Gaze. I ponosna je na to.“

Bez prava, bez škole, bez posla

Ipak, pravna situacija u Kairu teška je i za Monu i za druge Palestince iz Gaze. Bez boravišnog statusa, za nju su mnoge mogućnosti zatvorene: njena djeca ne smiju da idu u školu, a ona ne smije da radi. Njenoj starijoj ćerki sada hitno treba mjesto u školi. Treba joj perspektiva – a to je nešto za šta se nadala da će im ponuditi u Gazi. „U Gazi sam poznavala sve i svakoga, svi su bili spremni da pomogtnu“, kaže Mona. „Egipćani su sjajni ljudi, ali vlada nas ne želi.“

„Gaza je moje srce“, kaže još. Ali, trenutno ne vidi budućnost za sebe u Gazi. Nedostaju joj ulice, kafići, osjećaj zajedništva. „Volim Gazu, volim Palestinu“, kaže drhtavim glasom. „Ne znam da li moja kuća još stoji. Strah da će tamo ponovo biti rata i da su mi djeca u opasnosti nikada me ne ostavlja na miru. Ona trenutno ne vidi svoju budućnost u Gazi.

Za Monu je Gaza kao zabranjena ljubav – mjesto koje joj pripada, ali koje može da voli samo iz daljine. Sanja da se vrati. „Ali samo ako ikada bude bezbjedno.“

Kada je sa Lusi putovala na Crveno more, Mona je u Egiptu pronašla mali trenutak spokoja. „Ponovo sam mogla da podijelim svoje brige s morem“, kaže. Lusi razumije Moninu čežnju i sjeća se stradanja mnogih izbjeglica: „Nisu imali ništa, čak ni donji veš.“ Za Lusi je pomoć stvar srca. Ona, međutim, ne zna da li će Mona zauvjek ostati u Kairu. Jer Mona se i dalje nada da će jednog dana ponovo vidjeti more u Gazi.

*ovaj članak je najpre objavljen na njemačkom jeziku