Tim Šauenberg  [ DW ]

11. 11. 2024. 11:56

Bilion dolara za spas klime?

„Kao zemlja bogata fosilnim gorivima, branićemo pravo ostalih zemalja da iskorišćavaju ta goriva i ulažu u njih“, izjavio je predsjednik Azerbejdžana Ilham Alijev na Petersberškom klimatskom dijalogu u Berlinu u aprilu ove godine.

Time je ovaj državni čelnik dao smjernicu koju bi njegova zemlja mogla slijediti na klimatskim pregovorima.

Po 29. put okupljaju se šefovi država i vlada gotovo 200 zemalja na Svjetskoj konferenciji UN o klimi COP29, kako bi raspravljali o mjerama za bolju zaštitu klime. Vođa pregovora je domaćin Azerbejdžan.

U godini u kojoj su milioni ljudi pogođeni sve ekstremnijim klimatskim katastrofama, klimatska konferencija se održava u zemlji bogatoj gasom i naftom, koja ima malo interesa da prestane sa eksploatacijom fosilnih goriva.

Uprkos velikom potencijalu za obnovljive izvore energije, prihodi od nafte i gasa čine 60 odsto državnih prihoda Azerbejdžana.

Odakle će doći novac za zaštitu klime?

Međunarodna klimatska konferencija ove godine suočava se s izazovnim zadatkom. Državni čelnici moraju odlučiti koliku će finansijsku podršku dobiti zemlje u razvoju, kako bi se nosile s rastućim posljedicama klimatskih promjena i ostvarile prelaz na održiviju ekonomiju.

Bogate zemlje, uključujući SAD, Japan i članice Evropske unije, obavezale su se prije nekoliko godina da će od 2020. godišnje obezbjeđivati sto milijardi dolara za podršku zemljama u razvoju u borbi protiv klimatskih promjena.

Taj cilj je postignut tek 2022. Značajan dio sredstava ponuđen je u obliku zajmova s visokim kamatama, što je izazvalo oštre kritike i optužbe za neispunjavanje obećanja.

Niklas Hone iz Instituta New Climate, njemačke nevladine organizacije za klimatsku politiku, procjenjuje da bi se mogao postići dogovor oko iznosa između 200 i 700 milijardi dolara godišnje.

„Time bi se ostvarila poštena finansijska ravnoteža između bogatih zemalja, koje su zaista odgovorne za klimatske promjene, i manje bogatih zemalja koje najviše pate zbog klimatskih promjena“, kazao je Hone.

Afričke i druge zemlje u razvoju, uključujući Indiju, već su nekoliko puta zahtijevale godišnji iznos od otprilike bilion dolara, što bi predstavljalo desetostruko povećanje dosadašnje obaveze.

Industrijalizovane zemlje smatraju taj zahtjev nerealnim. Istovremeno žele da bogate naftne zemlje u Zalivu i Kina snose dio finansijskog tereta.

Ko će platiti račun?

Istorijski gledano, industrijski razvijene zemlje su najveći krivci za klimatsku krizu, ali danas je Kina ona koja proizvodi najviše klimatski štetnih gasova.

No, u zvaničnim dokumentima ta se svjetska sila još uvijek vodi kao zemlja u razvoju, koja teoretski prima novac za zaštitu klime, umjesto da podržava siromašnije zemlje, koje gotovo da ne doprinose klimatskoj krizi.

I prošle godine su pregovori održani u državi bogatoj naftom – u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koji se takođe formalno još uvijek vode kao zemlja u razvoju.

Oni su siromašnijim zemljama obećali finansijsku pomoć u energetskoj tranziciji i obnovi nakon klimatskih katastrofa. Posmatrači su ovo doživjeli kao tračak nade da se sada i bogate države u razvoju sve više osjećaju odgovornima.

U Emiratima je međunarodna zajednica prvi put dugoročno dogovorila rješavanje uzroka klimatske krize i postepeno napuštanje korišćenja uglja, nafte i gasa. Ipak, planeta se i dalje zagrijava.

Pariskim klimatskim sporazumom 197 zemalja se obavezalo da će ograničiti zagrijavanje Zemlje na 1,5 stepeni Celzijusa u poređenju s predindustrijskim periodom, ali taj cilj je još uvijek daleko.

S trenutnom klimatskom politikom naučnici očekuju zagrijavanje od 3,2 stepena do kraja vijeka.

Nema klimatske zaštite bez smanjenja štetnih emisija

„Postoji ogromna razlika između retorike i stvarnosti kada se tvrdi da se cilja na 1,5 °C, a jedan od ključnih zadataka nije ispunjen“, kaže Alden Mejer, vodeći stručnjak pri međunarodnom trustu mozgova E3G, specijalizovanom za američku i međunarodnu klimatsku politiku.

I Emirati, Azerbejdžan i sljedeći domaćin klimatske konferencije Brazil imaju planove za proširenje proizvodnje fosilnih goriva, objašnjava Mejer. Isti trend vidi se u SAD, Kanadi, Norveškoj, Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu.

Posebno EU insistira na tome da uz veća sredstva za zemlje u razvoju mora doći i do bolje klimatske zaštite. Članice Pariskog sporazuma sljedeće godine moraju predstaviti nove klimatske ciljeve, ali većina još nema ni nacrt, kaže Hone.

Mejer takođe očekuje da će na COP-u na dnevnom redu biti i udvostručenje sredstava koja industrijalizovane zemlje izdvajaju za prilagođavanje klimatskim promjenama.

To bi moglo uključiti sisteme ranog upozorenja kod oluja ili poplava, mjere zaštite obale, zelene površine protiv toplote u gradovima ili sigurnosne mjere za elektrane u područjima pogođenim olujama ili poplavama.

Radi se o iznosu od 40 milijardi godišnje. Dodatno bi trebalo nastaviti razvijati i novi fond za štetu i gubitke.

Prema podacima njemačke fondacije „Hajnrih Bel“ koja je bliska Zelenima, samo je devet najvećih katastrofa u zemljama u razvoju 2023. godine prouzrokovalo 37 milijardi dolara štete.

Rasprava o tome treba li zemlje poput Kine ili država bogatih naftom uključiti u finansiranje, nastaviće se u Bakuu.

Američki izbori, rat – da li je cilj još uvijek dostižan?

Ove godine borba za sredstva dodatno je pooštrena i zbog finansijskih problema mnogih država, do kojih je došlo zbog pandemije korona virusa, ekonomske nesigurnosti i rata u Ukrajini, koji je pak doveo do značajnog povećanja vojnih budžeta.

I pobjeda Donalda Trampa na izborima u SAD, najvećoj svjetskoj ekonomiji i drugom najvećem proizvođaču klimatski štetnih gasova, uticaće na pregovore. Ishod izbora zabrinjava one koji se zalažu za bolju klimatsku zaštitu.

Kao predsjednički kandidat, Tramp je tokom prvog mandata dovodio u pitanje vjerodostojnost naučnih saznanja o klimi, ukinuo niz ekoloških zakona i povukao SAD iz Pariskog klimatskog sporazuma.

Najavio je da će, ako dobije drugi mandat, ostati dosledan liniji kao predsjednik protiv klimatskih akcija i promovisati proizvodnju uglja, nafte i gasa.

*ovaj tekst najprije je objavljen na njemačkom jeziku