Ivan Đerković (priredio izbor štampe)  [ DW ]

09. 09. 2024. 13:24

Ljubavno pismo Beogradu njemačke novinarke

U tekstu pod naslovom „Ah, Beograd – ljubavno pismo jednom gradu“, novinarka Franciska Bulban za „Špigel“ piše o glavnom gradu Srbije. Posljednji put ga je, kaže, posjetila prije deset godina. Dio tog veoma opširnog članka prenosimo u ovom izboru iz štampe:

„O Beograde, bilo je lijepo vidjeti te ponovo. Ti nisi jedan od onih gradova od kojih svi odmah imaju neka očekivanja. Neki pomisle na žurke, drugi na pasulj, neki na rat, a mnogi na bliskost s Rusijom, posebno politički. Najmanje 15 godina mnogi pričaju da si kao Berlin nekada. To je naravno besmislica, ali to ipak otkriva ponešto o oba grada. Jer, kao i u slučaju Berlina, svijet ne teži tome da te romantizuje.

’Pulsirajući’ je riječ koja se često koristi za gradove poput tebe, jer čovjek tu može da osjeti određeni nemir, zato što doprinosiš kompleksnosti svijeta raznovrsnošću svojih kvartova i zato što putnici-reporteri rijetko pišu bilo šta drugo osim da se u tebi ’sudaraju suprotnosti’ ili ’susrijeću svjetovi’.

Ali, isto tako je istina da ti jesi i ostaćeš jedno od čvorišta između Istoka, Zapada i Juga. Čovjek može sebe u jednom trenutku da zatekne kako šeta kaldrmom kao u Parizu, a već u sljedećem kako traga za sjenkom između stakla i čelika kao da je u Dubaiju.

’Malo je stvari u Beogradu koje već negdje nisam vidio. Možda samo tri: njegove rijeke, nebo i ljudi’, napisao je Momo Kapor, srpski pisac i jedan od tvojih najvećih obožavalaca.

Kad smo se posljednji put vidjeli, bili smo skoro deset godina mlađi. Ali, meni se na lice ucrtalo nekoliko bora, a ti si zamijenio čitava naselja i primio na hiljade izbjeglica iz Sirije, Avganistana, Ukrajine i Rusije. Grafiti na zidovima kuća bore se s pitanjem tvog identiteta, na tvojim pijacama mladi kuvari eksperimentišu sa starim sastojcima. A među svim tim, luta sve više ljudi poput mene, putnici koji dolaze da vide, probaju i razumiju.“

Kvart bogatih – simbol napretka i nemilosrdnosti

U sličnom tonu novinarka dalje piše o svom susretu s predstavnikom Centra za zelene politike Predragom Momčilovićem koji ukazuje da je rast interesovanja turista za Beograd prava prilika da se razmisli kakav se turizam želi, ali i da se, kako kaže, „u ovom trenutku više ulažu u muzičke fontane nego u kanalizacione sisteme“.

Novinarka podsjeća i na to da su izbjeglice iz Avganistana i Sirije prije samo nekoliko godina ilegalni smještaj pronašle na ogromnom gradilištu Beograda na vodi i u staroj Željezničkoj stanici, a da su tamo sada zgrade od stakla i čelika, nova promenada.

„Taj kvart bogatih i potrošača simbol je napretka i nemilosrdnosti“, opisuje autorka. Navodi da su tu nekada postojali pabovi i barovi, „skladišta odavno propalih preduzeća u kojima su ljudi plesali“, a onda je, piše, to mjesto puno života zapalo za oko investitorima. Ona podsjeća i na noćno rušenje u Savamali u aprilu 2016.

Malo anarhičan, vedar, opušten

Poseban dio reportaže posvećen je Novom Beogradu: „Zamišljen kao politička utopija, odbačen – a sada ponovo otkriven“.

Piše i o beogradskim rijekama („Beograđani su ljudi rijeka“) gdje se „identitet ljudi ogleda u raznim čamcima i kućama koje se nižu na obali, ponekad oslikane cvijećem, ponekad ukrašene kineskim fenjerima, sa staklenim frontovima, ponekad jedva zaštićene od propadanja – možda mi se tu najviše sviđaš, tu si malo anarhičan, vedar, opušten“.

U razgovoru sa istoričarkom umjetnosti autorka saznaje i da se u Beogradu, za razliku od Zapada, grafiti doživljavaju kao nešto pozitivno. Istovremeno uočava i da sve više murala i grafita u posljednje vrijeme biva prefarbano srpskom zastavom. „Iznova se pojavljuju političke poruke koje pozivaju na vojnu akciju na Kosovu.“

Dimljeni šaran s njokama i smokvama

Posljednji dio reportaže posvećen je i pijacama i kafanama: „Beograde, tvoj ukus je dio tebe koliko i miris Save kada pada kiša ili brujanje autobusa. A tvoja prošlost u Osmanskom carstvu vjerovatno nigdje nije toliko prisutna kao u tvojim bezbrojnim kafanama. Meso sa roštilja, jela pripremljena u glinenom loncu, prethodno malo da se zamezi, sir, listovi grožđa, kisele paprike, to je tvoja tradicionalna hrana, hrana koja pokazuje tvoju domaću stranu, tu si ukorijenjen.“

„Ali, možeš ti i drugačije“, piše autorka i predstavlja nekoliko primjera kuvara koji su spremni da kombinuju na primjer glazirani svinjski but sa čikorijom i jogurtom. Ili dimljenog šarana s njokama i smokvama.

I na kraju, za rastanak: „Moram ponovo da idem iako osjećam da bih na svakom ćošku i u svakom kraju mogla da naučim nešto o tebi, da pomirišem, okusim, vidim. Ovdje nije sve lijepo i jednostavno – ali gdje jeste? Sve što znam jeste da bih voljela da imam više vremena da provedem s tobom. Možda ću sljedeći put uspjeti.“