- Izbori 2024
- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Novosti dana
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- Muzički program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
18. 09. 2023. 12:54
„Podijeljeno društvo“ je više mit nego realnost?
Njemački predsjednik Frank-Valter Štajnmajer često se zalaže za „obaveznu socijalnu godinu“. Da, kao što se nekad morao služiti vojni rok, sada svi mladići i djevojke provedu jednu godinu u službi društva – recimo u staračkim domovima, radu sa izbjeglicama, narodnim kuhinjama.
Kako kaže Štajnmajer, to bi bila dobra prilika da se suprotstavi „podjelama“ u društvu. U tome Štajnmajer nije usamljen.
Nakon nemira ovog ljeta, francuski predsjednik Emanuel Makron najavio je da želi da preduzme akciju protiv prijeteće podjele u zemlji. A kada su se prije dvije godine u mnogim zemljama rasplamsale rasprave o obaveznim vakcinacijama protiv kovida 19, često se upozoravalo na podjelu društva.
To stvara utisak da su u mnogim zapadnim zemljama političke i kulturne podjele dublje nego ikada ranije. Oštra retorika koja se često koristi u javnim raspravama – o temama kao što su abortus, rodna ravnopravnost, klimatske promjene, migracija ili rasizam – pojačava takav utisak.
Razlike su jedno, podjele drugo
Prema riječima sociologa Štefana Hradila, nesporno je da su društva posljednjih decenija postala raznovrsnija.
„Diferencijacija je neizbježna u modernim društvima. To je povezano sa sve većim stepenom sloboda, obrazovanjem, migracijom i mnogim drugim faktorima“, kaže ovaj profesor emeritus na Univerzitetu „Johanes Gutenberg“ u Majncu.
Međutim, kaže Hradil, to se mora jasno razdvojiti od onoga što se naziva podjelama: „Diferencijacija uopšte ne mora biti podjela. Ona se, doduše, može razviti u podjelu – ali prethodno mnogo toga mora da se desi.“
Bobi Dafi, šef katedre za političke nauke na Kraljevskom koledžu u Londonu, takođe tvrdi: „Naravno da postoje napetosti između različitih grupa u društvu. Ali one se često preuveličavaju. Studije pokazuju da se, u cjelini, prilično dobro slažemo.“
Političari, društvene mreže i iskrivljena percepcija
Postavlja se pitanje: Zašto imamo utisak da je u mnogim zemljama potpuno drugačije?
S jedne strane, treba biti svjestan da političari, kreatori javnog mnjenja – a takođe i mediji – često koriste termine kao što su podjela ili kulturni rat kao borbene izraze, jer žele da probude emocije, objašnjava Hradil. Na taj način doprinose netačnoj percepciji.
I društvene mreže imaju udjela u tome. Tamo ne privlače pažnju umjerena, većinska gledišta – već ekstremne pozicije i glasne manjine.
Dafi, koji je napisao knjigu o pogrešnoj percepciji društvene stvarnosti, ističe da ulogu igraju i takozvane „kognitivne pristrasnosti“, odnosno nesvjesna izobličenja u razmišljanju i percepciji.
„Na primjer, znamo da ljudi više obraćaju pažnju na negativne informacije nego na pozitivne. I znamo da više reagujemo na emotivne priče nego na činjenice i brojeve.“
U socijalnoj psihologiji se često govori o „ružičastoj retrospekciji“, što znači: „Loše stvari iz prošlosti brzo zaboravljamo, što istovremeno čini sadašnjost lošijom nego što jeste.“
U svakom društvu postoje različite linije podjela – između bogatih i siromašnih, desnice i ljevice, mladih i starih.
„U mnogim drugim zemljama, na primjer, vidimo jače tenzije između neke vrste velike gradske elite i ljudi sa sela. To nije posebno izraženo u Njemačkoj. Ali, tema koja mnogo polarizuje Njemce su migracije“, kaže Dafi.
Može li se izmjeriti podjela?
Društvo, dakle, može biti više podijeljeno u jednoj oblasti, a manje u drugoj. Kada se mjere tendencije podjela, u istraživanju se pravi razlika između „tematske polarizacije“ i „grupne polarizacije“.
Dok prva opisuje neslaganje u vezi sa konkretnim političkim ili društvenim pitanjima, o visokom stepenu „grupne polarizacije“ se govori kada čitave grupe obezvrjeđuju jedna drugu.
Prema Dafiju, ta vrsta „plemenskog razmišljanja“ podrazumijeva to da se drugom taboru u principu ne vjeruje i da se on na „neki način dehumanizuje“.
Dok se u Velikoj Britaniji, na primjer, „tematska polarizacija“ nije povećala tokom proteklih decenija, produbila se „grupna polarizacija“ – na primjer, između pristalica i protivnika Bregzita. „To je trend zbog kojeg smo svi zabrinuti, a koji je u SAD već prilično odmakao“, kaže Dafi.
Za publikaciju na tu temu, sociolog Hradil i kolege su ilustrovali rezultate istraživanja Evrobarometra Evropske komisije. Građani 27 članica EU upitani su koliko vjeruju svojim sugrađanima, a koliko svojoj nacionalnoj vladi.
U prosjeku u EU, 60 odsto ljudi nikako ili prevashodno ne vjeruje svojim nacionalnim vladama. Najmanje povjerenja uživaju slovenačka i hrvatska vlada kojima ne vjeruje preko tri četvrtine građana.
Situacija je bolja kada je u pitanju socijalna kohezija. Samo manjina, u evropskom prosjeku 28 odsto anketiranih, ne vjeruje ljudima oko sebe. Stopa nepovjerenja je najniža u Danskoj i iznosi pet odsto, dok ljudi najviše nepovjerenja jedni prema drugima imaju na Malti (46 odsto) i u Francuskoj (38 odsto).
Što se tiče Njemačke, brojke pokazuju da su tendencije podjela na političkom i društvenom nivou relativno niske. Nepovjerenje prema vladi iznosi 44 odsto, a nepovjerenje prema sugrađanima 21 odsto, što je u oba slučaja ispod prosjeka u Evropskoj uniji.
„Razlike u mišljenjima su zdrave“
To što se u Njemačkoj i dalje mnogo govori o podijeljenosti, može biti posljedica toga što Njemci imaju vrlo romantičnu predstavu o idealnom društvu, smatra Hradil. „Ako je letvica postavljena posebno visoko, onda je čuđenje i uznemirenje zbog sukoba još veće.“
Međutim, česta upozorenja o podjeli u društvu mogu postati samoispunjavajuće proročanstvo – podjele nastaju jer stalno pričamo da one postoje.
Možda bi bilo korisno razmisliti o tome da moderna demokratska društva na neki način žive od toga da se u njima sučeljavaju različita mišljenja i grupacije i da se međusobno nadmeću. Inače se ne bi dalje razvijala.
Sa tim se slaže i Bobi Dafi: „Političke ili kulturne razlike u mišljenjima su zdrave i neizbježne. Nezdravo bude kada ta neslaganja postanu toliko dio ličnog identiteta da više nijesmo spremni na kompromis – da se smatramo samo dijelom jednog tabora koji neće popustiti pred drugim taborom, bez obzira na temu.“
Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.