Mihael Martens  [ DW ]

03. 06. 2023. 10:00

Blajburg: Ne treba nikakva komemoracija, nigdje?

Blajburg se nalazi na jugu austrijske pokrajine Koruške i s manje od 5.000 stanovnika zaista nije jedno od mjesta za koje bi čovjek morao da čuje. Ipak, naziv Blajburg u Hrvatskoj je toliko prisutan, kao da je gradić u blizini slovenačke granice u stvari milionska metropola. Nakon Beča, Blajburg je vjerovatno austrijsko mjesto čije ime hrvatski mediji najčešće spominju – barem svakog maja. Tada je, naime, godišnjica najvećeg zločina u poslijeratnoj evropskoj istoriji.

Često se govori da je genocid u Srebrenici, u kojem su jedinice pod komandom srpskog ratnog zločinca Ratka Mladića u julu 1995. godine ubile više od 7.000 bosanskih Muslimana, bio najveći masakr u Evropi od završetka Drugog svjetskog rata. To jeste tačno, ali samo ako kraj rata u Evropi nije datiran 8. maja 1945, na dan njemačke kapitulacije. Jer, sistematsko masovno ubistvo koje je započelo 15. maja 1945. u Blajburgu i koje je trajalo nekoliko nedjelja, po svojim dimenzijama značajno premašuje događaje u Srebrenici.

Dok je u Evropi zvanično vladao mir, jugoslovenski partizani Josipa Broza Tita su tokom „Blajburške tragedije“, kako se to često naziva u Hrvatskoj, ubili desetine hiljada bespomoćnih ljudi i pokopali ih u masovne grobnice u Sloveniji i Hrvatskoj. Da je već tada postojao međunarodni sud za ratne zločine u Jugoslaviji, kakav je kasnije osnovan u Hagu, Tito bi tamo morao biti optužen kao vrhovni komandant počinilaca, a time i politički odgovorna osoba za te zločine. Prema sudskoj praksi Haškog tribunala, bio bi osuđen na doživotni zatvor.

Ne zna se tačan broj žrtava

Ali, 1945. su važila drugačija mjerila, barem za pobjednike u Drugom svjetskom ratu, među kojima je bio i Tito. U maju 1945. desetine hiljada Hrvata i nekoliko hiljada Slovenaca, Srba i Crnogoraca bježe pred partizanima u Korušku kako bi se predali britanskim trupama. Među izbjeglicama je bilo i mnogo ustaša – pristalica hrvatskog fašističkog režima koji je kao saveznik Njemaca od 1941. do 1945. ubio oko 350.000 ljudi. Žrtve su uglavnom bili Srbi, Jevreji i Romi, ali i komunistički nastrojeni ili inače politički nepodobni Hrvati. Prema uvreženom konsenzusu ozbiljnih istraživača, samo u hrvatskom logoru Jasenovac ubijeno je više od 80.000 zarobljenika.

Među onima koji su pobjegli u Blajburg bili su i bivši čuvari iz Jasenovca, kao i drugi ustaški zločinci. Nadali su se da će ih Britanci zaštititi od osvete partizana. Ali Britanci, koji su željeli da budu u dobrim odnosima sa svojim tadašnjim saveznikom Titom, poslali su izbjeglice, uključujući i žene i djecu, nazad u Jugoslaviju. Za mnoge je to bio put u smrt, pogubljeni su bez suđenja.

Tačne brojke nijesu dostupne, jer su počinioci u socijalističkoj Jugoslaviji imali gotovo pola vijeka da prikriju tragove i suzbiju svaku raspravu o zločinima. Ipak, na osnovu istraživanja posljednjih godina, došlo se do konsenzusa o približnom broju žrtava. Hrvatski nacionalistički istoričar i kasniji predsjednik Franjo Tuđman, 1989. je pisao o oko 30.000 ljudi ubijenih u Blajburškoj tragediji. Ali, kada je on to pisao, masovne grobnice još su bile zatvorene. U međuvremenu su stručnjaci složni da je Tuđmanova brojka suviše niska. Prema najnovijim istraživanjima, najmanje 70.000 ljudi je stradalo u masovnim ubistvima u maju i junu 1945. godine. Leševi su bacani u kraške jame, zatrpavani u protivtenkovske rovove ili odvoženi u napuštene rudnike koji su onda zazidani.

Jugoslovenska tabu-tema

O zločinima je u Sloveniji i Hrvatskoj moglo otvoreno da se govori tek nakon raspada Jugoslavije. Svjedoci su se odvažili da istupe u javnost, neki počinioci su sebi olakšali savjest. Otkrivene su stotine masovnih grobnica.

Najveća masovna grobnica jugoslovenskog komunizma pronađena je 1999. godine prilikom izgradnje auto-puta u Teznom, predgrađu Maribora. Samo u nekadašnjem tenkovskom rovu na dužini od 70 metara pokopano je gotovo 1.200 ljudi. Pretpostavka je da se u masovnim grobnicama nedaleko od drugog najvećeg slovenačkog grada nalaze ostaci gotovo 15.000 žrtava. Većinom su to bili Hrvati.

S obzirom na to da je u socijalističkoj Jugoslaviji bilo zabranjeno čak i spominjati partizanske zločine, a kamoli javno obilježavati, Blajburg, gdje je tragedija i započela, već pedesetih godina prošlog vijeka postao je mjesto obilježavanja na kojem su se okupljali emigranti. No, to obilježavanje zločina od početka je bilo problematično. „Blajburški počasni odred“, zvanično osnovan 1953. godine, koji je organizovao komemoracije i pripadajuća bogosluženja, sačinjavali su većinom bivši ustaški borci koji su i sami učestvovali u zločinima fašističkog režima u Hrvatskoj.

Instrumentalizacija od strane ekstremnih desničara

Do danas je to problem s obilježavanjem pokolja: sve žrtve Blajburga bile su bespomoćne, ali to ni izbliza ne znači da su sve bile nevine. Svi su pretrpjeli okrutnu nepravdu, jer je i prema tada važećim zakonima trebalo da budu tretirani kao ratni zarobljenici. Činjenica da su mnogi bespomoćno ubijeni i sami prije toga ubijali bespomoćne, ne opravdava njihovo ubijanje, ali spada u istorijski kontekst. A taj kontekst se na komemoracijama u Blajburgu uglavnom ignorisao. Mrtvi su označavani kao nedužni „mučenici pali za hrvatsku stvar“, kao primjerni borci otpora protiv komunizma. Njihova istorija je ispričana kao da je počela tek 1945. godine. A na tim obilježavanja ujedno su prodavane i majice s portretima hrvatskog fašističkog vođe Ante Pavelića i slične desničarske ekstremističke memorabilije.

Doduše, bilo je nepošteno i netačno komemoracije na jugu Koruške zbog toga kompletno nazivati „najvećim fašističkim skupom u Evropi“, kao što su to činili neki mediji. To nije pravedno prema mnogim porodicama koje su se zaista tamo okupljale kako bi se sjetile svojih ubijenih rođaka ili predaka. No, trebalo bi reći da je instrumentalizacije od strane desnih ekstremista itekako bilo, što je pomoglo onim snagama koje bi najradije zabranile svako sjećanje ne Blajburg i ostale zločine koje su počinili Titovi partizani.

Ekstremno desničarsko obilježje okupljanja u Blajburgu dovelo je naime do toga da je nadležna biskupija Koruške 2019. godine odbila da blagoslovi komemoraciju. Misa kod Blajburga politički se instrumentalizuje i dio je „političko-nacionalnog rituala“ koji služi selektivnoj interpretaciji istorije, navodi se. Taj skup šteti ugledu Crkve, pa bi čak mogao da navede i na pomisao da se biskupija „ne distancira na odgovarajući način od fašističkih ideja“, navodi se u obrazloženju.

Zaštita blještavog lika Tita

U Hrvatskoj su se ljevičari radovali toj crkvenoj kritici „fašističkog okupljanja“. Hrvatska biskupska konferencija je, pak, katoličku braću u Koruškoj optužila za „nepoštovanje naspram žrtava“. A Ministarstvo spoljnih poslova u Zagrebu je tvrdnju da se u Blajburgu slavi fašizam ocijenilo je kao „nečuvenu optužbu“.

U Hrvatskoj se mnogi, kada je u pitanju rasprava o Blajburgu, nalaze jedni nasuprot drugima u oštroj nepomirljivosti. Postavlja se pitanje kako da se ta mala zemlja odnosi prema najvećem pokolju koji je počinjen u Evropi nakon njemačke kapitulacije.

Desnoekstremističko falsifikovanje istorije pritom je samo jedan od problema. I reakcije lijevog spektra otvaraju pitanja. Da li se oni zaista protive obilježavanju Blajburga samo zato što je u prošlosti to često bilo propraćeno desničarskim izokretanjima i banalizovanjem istorije? Ili u stvari načelno ne žele nikakvo sjećanje na „lijeve“ zločine jugoslovenskih partizana? Da li žele da spriječe da se blještavi lik partizanskog heroja Tita zaprlja krvlju prolivenom u njegovo ime? Žele li uspomene na zločine iz prvih dana Titove vladavine zadržati van evropske kulture sjećanja? Znači li to: Ne treba nikakva komemoracija, nigdje?

„Blajburg nije bio mjesto sjećanja na žrtve“

Hrvatski književnik i kolumnista Miljenko Jergović, čiji je politički stav teško svesti na jedan imenilac, ali koji svakako nije desničar, u razgovoru o toj temi razlikuje događaje iz 1945. godine i sjećanja na njih. Ono što se dogodilo u Blajburgu i u Jugoslaviji u maju i junu 1945. on naziva „masovnim zločinom“ i „strašnom osvetom“ partizana. „Ali, šta se obilježava na samom Blajburškom polju?“, pita on, i odmah odgovara: od 1950-ih i 1960-ih tamo su, uz ljubaznu toleranciju austrijskih vlasti, desničarski ekstremisti obilježavali fašistički ustaški režim. Organizatorima komemoracija nikada nijesu bile važne istorijske činjenice. „Nikada ih nije interesovala istina o Blajburgu, niti kolone koje su se s Blajburškog polja vraćale u Jugoslaviju. Nijesu ih interesovale žrtve, njihov broj, niti mjesta i okolnosti njihovog stradanja.“ Umjesto toga, bavili su se prikazivanjem diktatora Pavelića i njegovih ustaša kao dobrih, a Tita i partizana kao zlih: „Ni prije, ni poslije 1990. Blajburg nije bio mjesto sjećanja na žrtve.“

Istovremeno, najpoznatiji hrvatski književnik osuđuje pokušaje relativizacije zločina. Bivši hrvatski predsjednik i bivši jugoslovenski socijalista Stjepan Mesić rekao je 2008. rečenicu o slučaju Blajburg koja je i danas kontroverzna: „Nijedna žrtva u koncentracionom logoru Jasenovac nije bila odgovorna za žrtve u Blajburgu, ali su mnoge žrtve iz Blajburga bile odgovorne za žrtve u Jasenovcu.“ Jergović kaže da mu se nikad nije sviđala ta rečenica. „Na malo suptilniji način, on opravdava jedan zločin drugim. Ne razumijem zašto bi to tako trebalo da se radi.“

Blajburg kao pitanje svjetonazora

Martina Grahek Ravančić, istoričarka s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, napisala je knjigu o krvoproliću u Blajburgu koja je izazvala veliku pažnju u Hrvatskoj. Istina je, kaže ona, da je u koloni izbjeglica prema Austriji, a zatim i u koloni zarobljenika na povratku u Jugoslaviju, bilo mnogo onih koji su učestvovali u zločinima ustaške diktature. Ozbiljni istoričari u Hrvatskoj u to nijesu nikada sumnjali. Međutim, čak i prema tadašnjem zakonu, zarobljenici su imali pravo na suđenje. Umjesto toga, došlo je do masovnih strijeljanja. „Možda nije bilo realno očekivati da će svi biti izvedeni pred lice pravde, i jasno je da na kraju svakog rata dolazi i do osveta – ali, vremenski okvir, broj žrtava i programsko sprovođenje likvidacija u nekoliko faza sugerišu da se nije radilo samo o osveti.“

I zaista, mnoštvo je dokaza da „Blajburg“ nije bio izolovan čin spontane osvete partizana, kako se to kasnije pokušavalo da se ublaženo prikaže. Štaviše, sve ukazuje na sistematsku akciju masovnog istrebljenja ljudi od strane pobjednika partizana nad svojim zarobljenim protivnicima – naređenu odozgo.

No, činjenična rasprava o tome u Hrvatskoj još uvijek je teška. „Ni ekstremna desnica, ni ekstremna ljevica ne doprinose rješavanju tog problema. Ni jedne ni druge ne interesuje šta se dogodilo u maju 1945. godine, a svojim ponašanjem ne pokazuju ljudsko poštovanje prema žrtvama“, kaže Grahek Ravančić. Mnogima je „Blajburg“ samo politički prostor za odbranu svjetonazora: „Oni su čvrsto uvjereni da samo oni imaju monopol na istinu i da je samo njihov stav ispravan.“

Raspravu komplikuje činjenica da počinioci zločina u Blajburgu nikada nijesu odgovarali za svoja djela. Nije bilo Nirnberga za zločine komunizma. Prema riječima Mertine Grahek Ravančić, neki od počinilaca ipak su mogli da budu optuženi. Poznato je koje su vojne jedinice učestvovale u zločinima, a poznat je i lanac komandovanja. Ipak, niko od počinilaca nikada nije morao da strahuje od zatvora ili bar sudskog procesa. Blajburg ostaje otvorena rana. Suočavanje s najvećim ratnim zločinom u Evropi nakon 8. maja 1945. do danas dijeli hrvatsko društvo.

Autor: Mihael Martens

*tekst pod naslovom: „Kein Gedenken, nirgends?“ (Ne treba nikakva komemoracija, nigdje?) izvorno je objavljen 27. maja 2023. u njemačkom dnevnom listu „Frankfurter algemajne cajtung“. Mihael Martens je njemački novinar i publicista, odličan poznavalac istorije i aktuelnih političkih zbivanja na Zapadnom Balkanu. Napisao je nekoliko opširnih radova vezanih za istoriju jugoistočne Evrope, između ostalog i biografiju Ive Andrića.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.