Vanja Rakonjac

Dječak Krsto zablistao u Parlamentu, pa se vratio školskoj klupi i seoskim poslovima

U Pavinom Polju i Osnovnoj školi "Milovan Jelić" nijesu mogli ni da pretpostave da će taj kraj proslaviti besjedništvo Krsta Lekovića. Trinaestogodišnji dječak je svojim nedavnim predsjedavanjem u Đaćkom parlamentu postao simbol glasa svih crnogorskih učenika. Krsto je izazvao veliku pažnju javnosti ali se, uprkos iznenadnoj popularnosti, vratio u školsku klupu i seoskim poslovima u domaćinstvu.

U odijelu, sa jasnim govorom i odlučnim stavom. Slika i riječi koje su odjeknule širom zemlje i regiona. Dan u kojem je Krsto Leković sa svega 13. godina predsjedavao Dječijem parlamentu. U Skupštini političari, kamere, drugari. U seoskoj školi učionica bez grijanja, reflektora i aplauza ali ispunjena emocijom.

„Bilo je tu treme, naravno sve je to pobijedio moj ponos zato što sam predstavljao moje selo, djecu iz Crne Gore i bilo mi je super“, kaže Krsto.

No, iza tog osjećaja su dani pripreme sa nastavnicom Brankom i direktoricom Oljom. Uvjerljivost se vježbala i pred ogledalom. A u njegovom odrazu su Krstova odvažnost i radoznalost. Nisu mu bitni trenuci slave već iskra riječi.

„Volio bih da zapamte da dječiji glas treba da se čuje, da djeca nisu samo budućnost već i sadašnjost, treba da znaju da mi znamo da razmišljamo, dajemo dobre ideje“, kaže dječak.

Nekoliko minuta govora u Parlamentu. Ponos u Pavinom Polju što je baš Leković pozvan da besjedi. Da se čuje glas djeteta iz njihovog kraja i škole „Milovan Jelić“.

„Krsto je dijete koje sam prvo upoznala u ovoj školi, tada mi nije palo na pamet da će biti predstavnik Skupštine, odnosno dječijeg zasijedanja. To je dječak koji je spontan, koji je ljubak, kulturan i lijepo vaspitan, uljudan. Da se razumijemo, Krsto ima i svoje nestašluke kao i svako drugo dijete. Ni po čemu se ne razlikuje od ostale djece, voli da se igra, da se druži ali ima nešto urođeno, nešto u sebi što ga možda na neki način odvaja od ostale djece“, kaže direktorica OŠ "Milovan Jelić" Olivera Marković.

U Skupštinskoj Sali bilo je brojnih pohvala. Iza tih vrata, daleko od politike, uzak put kojim se i iz parlamenta i iz učionice vratio kući.
A majka je brižna i ponosna na dijete koje sa istom lakoćom besjedi i obavlja seoske poslove.

„Sve radi, sve nam pomaže, marljiv je, brižljiv je. Trči, radi, opošljava poslove, dobar je đak, završava sve obaveze“, kaže majka Danijela Leković.

Jedna od obaveza je da obiđe radionicu jer voli automobile. I zbog njih će, kako reče, radije u automehaničare nego u političare. Ali, ko to zna? Možda je ovo nagovještaj neke nove priče. Vjerujemo ljepše i pravednije, o kakvoj je govorio i u koju vjeruje Krsto Leković.