Darko Bulatović

Nakon 25 godina otvorena škola u Maloj Crnoj Gori

O Maloj Crnoj Gori obično se priča zimi, kada napada snijeg i to durmitorsko selo odsiječe i po pola godine od ostatka države. Priča se, međutim, o Maloj Crnoj Gori i ovih dana, uveliko i s razlogom. Nakon 25 godina ponovo je otvorena škola  u tom žabljačkom mjestu.   

Mala Crna Gora i u njoj mala seoska škola. Donedavno zaboravljena i zapuštena. Nije ni čudo, bez đaka preko 25 godina.Ali više nije tako.  Sada je tu sedmogodišnja Monika Dakić. A prodružiće joj se naredne godine i brat Maksim. 

A 100 kilometara dalje, u Nikšiću, na put kako Maloj Crnoj Gori,  sprema se od ove školske godine svako jutro učitelj Željko Petrušić. Sa godinom do penzije  priznaje Željko nije mislio da će do Male Crne Gore putovati svakog dana, ali biti dio tima koji je oživio davno zatvoreno područno odjeljenje  bila je i čast i obaveza.     

“Zadnjih 10 godina radio sam u Bukovici, kod Šavnika, ali zbog pripajanja škole ostao sam bez posla i prihvatio ponuđeno radno mjesto. Rekao sam sebi da ako sam mogao da putujem do Bukovice svakodnevno zašto ne bih mogao da produžim još 30-40 kilometara i radiom najljepši posao koji čovjek radi, a to je posao učitelja. Možda će neko da osudi moj postupak, možda će neko da ga smatra kaznom, a ovaj postupak i svoju odluku smatram jednom velikom nagradom”, kaže Željko Petrušić. 

I dok na putu ka maloj Crnoj Gori Željko prolazi korz nevejrovatan durmitorski krajolik, gdje nerijetko i divljač iskoči na put, a svaki kadar otkriva ljepote Žabljaka, Dakici tu divlju ljepotu žive već nekoliko  godina. A od svega ovoga ništa možda ništa ne bi bilo da Milorad nije sreo Ukrajinku Irinu, oženio se, a zatim donio odluku da napusti Beograd i vrati se u rodno mjesto.

“Uopšte nisam imala predstavu gdje se nalzim, gdje dolazim. Upoznali smo se u Budvi, došla sam na odmor, a evo ostala u Crnoj Gori, u Maloj Crnoj Gori. Malo smo živjeli u Danilovgradu a onda smo se ovamo preselili sa djecom. Lijepo mi je ovdje. Ništa mi ne fali. Priorda, mir, djeca, suprug, sve je kako treba”, kaže mještanka Male Crne Gore Irina Dakić.

“Ovdje imamo poljoprivredno gazdinstvo. Bavimo se malo stočarstvom, zemljoradnjom. Uzgajamo povrće, imamo plastenik. Mi u principu 80 odsto hrane proizvedemo sami za naše domaćinstvo”, kaže mještanin Milorad Dakić .

Milorad i Irina kažu duguju veliku zahvalnost ministarstvu prosvjete  zbog otvaranja škole na Maloj Crnoj Gori, jer će tako moći da nastave da žive u mjestu iz koga se decenijama samo bježalo.