Tufik Softić

Zločina bilo i ranije

Više tragičnih događaja za kratko vrijeme, kao što je onaj u Mojkovcu, ubistva i samoubistva u Nikšiću, ubistava u Podgorici, do poslednjeg ubistva brata i sinovca u Budvi, zbog kojih je u Crnoj Gori nedavno bio Dan žalosti, podsjeća i na druga ubistva i masovne svirepe zločine koji su potresali javnost.

Najskoriji je tragični događaj i ubistvo brata i sestre Jovana i Milenke Madžgalj u selu Sokolac kod Bijelog Polja, za koje se utvrđeno da ga je počinio Alija Balijagić, koji je poslije duge i opsežne potjere uhapšen u Srbiji i deportovan u Crnu Goru.

Bolna su sjećanja na još nekoliko teških višestrukih ili masovnih ubistava koja su se dogodila na sjeveru Crne Gore – u Pljevljima, Bijelom Polju i Beranama, kao što je višestruko ubistvo posljednjeg aprilskog dana 2012. godine u selu Rijeka Marsenića, između Berana i Andrijevice. 

Bivši policajac i bivši zet porodice Otović, Slavko Milović iz Andrijevice, vjerovatno je u svojoj glavi dugo kovao pakleni plan kako da ostvari svoje prijetnje i pobije tazbinu. Epilog je poznat – četvoro mrtvih i jedna ranjena osoba. Slavko je ubio tasta Slobodana (66), taštu Danicu (64) i šuru Zorana. 

Drugog šuru Željka je ranio, ali ga nije ubio jer mu je nestalo municije. Nakon toga se, pred policijskom zasjedom, i sam raznio ručnom bombom. Da je plan kovan dugo i detaljno, govori činjenica da je Slavko iz svog sela Slatina kod Andrijevice, udaljnog sedam-osam kilometara, do kuća Otovića na Rijeci Marsenića, došao pješice šumskim putem, upravo u sumrak, noseći sa sobom arsenal naoružanja  - dva pištolja, više ručnih bombi i nekoliko mina.

Danas je već skoro zaboravljen teški zločin koji se dogodio u sami suton, trećeg juna 1992. godine u Pušonjskom Dolu kod Pljevalja, kada je ubica Kosta Damjanović, u tom trenutku star samo 22. godine, u maniru pravog profesinolanog ubice likvidirao čak devet svojih seljana, a njih nekoliko ranio. 

Jedan za drugim, poslije rafala iz njegove puške, kao snoplje padali su Jovan (61) i Radovan Ostojić (32), Vukota Zeko Martić. U kući braće Rajka (64) i Radovana Ostojića (62), osim njih dvojice ubijene su i njihove supruge Mara (60) i Radojka (50). U kući Milikića pomahnitali Kosta ubio je Maru Milikić (50) i teško ranio njenog supruga Mila.

Potom je u kući Šubarića ubio Dostu Šubarić (62), koja je pokušala da tijelom zaštiti svog bratanića Veljka. Veljko je poletio ka ubici i poslije silnog rvanja oteo mu pušku, kojom ga je ubio. Tokom Veljkove borbe na život i smrt, do te noći neprimijećeni momak Kosta, uspio je da rani Veljkovog oca Miletu i tetku mu Tonku. Nikada nije odgonetnuto zašto je Kosta kidisao na svoje susjede i rođake.

Zna se samo da je kobnog dana u ranu zoru sa ocem i bratom poveo u susjedno selo malog psa na vakcinaciju. Kuče je ujelo za nogu Zorana Martića, sina ubijenog Vukote. Poslije toga je nastala svađa. Vukota je zakačio Kostu šakom po licu, nakon čega on nije želio da se sa njim, ocem i bratom traktorom vrati u selo. Umjesto toga, otrčao je, dohvatio pušku i započeo krvavi pir.

Samo nekoliko mjeseci kasnije nova tragedija potresla je sjever Crne Gore. Ovoga puta, gotovo nevjerovatno zvuči, višestruki ubica je bio četrnaestogodišnji Momčilo Cerović iz Čokrlija, sela udaljenog tridesetak kilometara od Bijelog Polja.

Za svoje godine izuzetno dobro razvijen i dobar strijelac, Momčilo je 14. februara 1993. godine u porodičnoj kući likvidirao oca Mlađena (45), majku Milevu (43), brata Mila (20), sestrića J. T., koji još nije bio napunio tri godine, i babu Mitru (70). Potom je, kako je utvrdila istraga, sebi oduzeo život iz automatske puške iz koje je, naslonivši je na pod, pucao u svoju glavu. 

Ostala je tajna zašto je četrnaestogodišnji Momčilo pobio svoju porodicu, koja se mirno spremala za spavanje. Iste godine, devet mjeseci kasnije, u Bijelom Polju se dogodila nova tragedija i višestruko ubistvo. Devetog novembra 1993. godine, oko dvadeset sati, u svom domu, na do tada nezabilježen način, svirepo su likvidirani Vuksan Sošić (42), radnik tadašnje „Robne kuće Beograd“ u Bijelom Polju, supruga mu Slavica (40), daktilografkinja u Osnovnom sudu u tom gradu, kao i djeca T. (12) i M. S., star samo osam godina. Masakr u roditeljskoj kući preživio je samo tada jedanaestogodišnji V.

Ovaj teški zločin nad mirnim i tihim građanima počinio je njihov bliski rođak Novo Sošić (44), radnik tadašnjeg „Crnagoraputa“, koji je te noći sjedio kod rođaka i rođački dočekan rakijom i kafom. Poslije razgovora, u trenutku kada mu je Vuksan pružio ruku u znak pozdrava, Novo ga je snažno stegao, povukao ka sebi i nekoliko puta mu zario u grudi lovački nož, koji je prije toga pripremio i sakrio u rukavu.

Slavica je pokušala da pomogne suprugu, ali je i ona dočekana nožem. Ubica je potom izvadio pištolj „tetejac“ i zapucao ka ranjenom rođaku i njegovj supruzi, ovjerivši ubistvo. Tri hica je bio namijenio malenom V., ali ga je promašio. Potom je uletio u dječiju sobu, i ubacivši novi šaržer, počeo da puca ka T. i M. Mala T., sudeći prema povredama, branila je svoj i život svoga brata golim rukama.  

Kada je završio krvavi posao, Sošić se mirno prijavio policiji, a na suđenju se ponosio onim što je uradio. Viši sud u Bijelom Polju nije imao milosti prema Novu. Osuđen je na smrtnu kaznu, koja je i potvrđena, ali je Novo preduhitrio pravdu i 25. avgusta u zatvoru u Spužu izvršio samoubistvo vješanjem.

U Beranama je ostalo zapamćeno monstruozno šestrostruko ubistvo 2001. godine, kada je plastičnim eksplozivom dignuta u vazduh kuća braće Martinović u centru grada. Zbog ovog teškog zločina u zatvoru se našao samo neposredni izvršilac Zoran Stevančević, dok su motivi i nalogodavci zvanično do danas ostali velika tajna.