Život istraživačkih novinarki na Balkanu: ,,Nijesu uspjeli da nas ućutkaju”

Novinarke na Balkanu se svakodnevno suočavaju sa pretnjama, seksističkim uvredama i verbalnim i fizičkim napadima, koji uglavnom prolaze nekažnjeno. Neke od njih žive i pod konstantnom, dvadesetčetvoročasovnom policijskom zaštitom. Uprkos svemu, sve one nastavljaju da se bave svojim poslom.

Pišu: Ivana Nikolić i Dušica Tomović

Sa novinarkom podgoričkih Vijesti Jelenom Jovanović nije lako ugovoriti viđenje. Već četiri godine, dvadeset četiri časa dnevno, Jelena živi, radi i putuje sa dvojicom policajaca, koji sve njene sastanke moraju da odobre. Policijska pratnja i zaštita su joj dodjeljene 2021, kada su bezbjednosne službe Crne Gore procjenile da joj je bezbjednost ugrožena.

„Godinama istražujem organizovani kriminal i korupciju, štio naravno sa sobom nosi velike rizike. Onog momenta kada objavim tekst o sumnjivim radnjama visokopozicioniranih pojedinaca - bilo iz kriminalnog miljea ili iz političkih struktura - ja postajem direktna prijetnja po njihove interese.
Oni upravo na to reaguju, jer govorimo o ljudima koji su navikli da rade iz sijenke i spremni su da učine sve kako bi zaštitili svoje pozicije i ilegalne poslove u koje su umiješani”, kaže Jovanović.

Poslednju u nizu prijetnji smrću dobila je aprila ove godine od žene po imenu Milica Ćuk, koja je navodno sestra državljanina Srbije koga je Jovanović pominjala u jednom od tekstova. Prijećeno joj je preko telefona i imejla, a policijska istraga je u toku. Jelena kaže da je oduvijek znala ko i zbog čega stoji iza svakog napada na nju, ali da nikada nije ni pomislila da prestane da se bavi istraživačkim novinarstvom.

,,Jer šta god da su uradili, nijesu uspjeli u svom cilju – da me ućutkaju“, dodaje Jovanović.

Jelenino iskustvo, nažalost, nije izolovan slučaj na Balkanu.

Žene u novinarstvu, pogotovo istraživačkom, suočavaju se sa pritiscima, prijetnjama, verbalnim i fizičkim napadima, uvredama i iscrpljujućim sudskim procesima, koji za cilj imaju da utišaju i zaplaše kritičke glasove. Ovo istraživanje pokazuje da su u posljednjih pet godina napadi na novinarke u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji u konstantnom porastu, pogotovo na društvenim mrežama, a da institucije zemalja u kojima žive i rade ne mogu - ili ne žele - da ih zaštite.

Iako su česti i napadi na novinare, oni koji su usmjereni na novinarke ukazuju na rodno zasnovanu dimenziju napada: žene u novinarstvu se gotovo svakodnevno suočavaju sa seksističkim i mizoginim uvredama i komentarima, i nijesu napadane samo zbog posla kojim se bave - već i zbog toga što su žene.

Podaci izneseni u ovom istraživanju i lične priče intervjuisanih novinarki ukazuju na zabrinjavajući trend: u većini zemalja su mjere zaštite novinarki gotovo nepostojeće, tišina nadležnih institucija dominantan odgovor, pa napadi prolaze nekažnjeno. Analiza podataka dobijenih od nadležnih institucija u Albaniji, Bosni, Crnoj Gori i Srbiji i baza podataka regionalne organizacije SafeJournalists Network i projekta Media Freedom Rapid Response, MFRR, u koji su uključene neke od vodećih evropskih medijskih organizacija, pokazala je da su najčešće vrste napada na novinarke verbalni napadi (i onlajn i oflajn), klevete i kampanje blaćenja, seksističke uvrede i pretnje, političko zastrašivanje, i SLAPP tužbe, koje imaju za cilj da finansijski i profesionalno zastraše novinare. Fizički napadi - na sreću - nijesu toliko učestali, ali ih ima, pogotovo tokom javnih događaja, protesta i praćenja sudskih postupaka.

,,Ja sam danas u Tirani, on je u zatvoru”

Od januara 2020. do kraja aprila 2025. godine, svaki četvrti napad na medijske radnike u Albaniji, Bosni i Crnoj Gori bio je napad na novinarke: u 200 od 750 prijavljenih slučajeva napada na medijske radnike i medijske organizacije, na meti su bile žene.

Kada je riječ o Srbiji, Ministarstvo unutrašnjih poslova nam je na zahtev za pristup informacijama od javnog značaja odgovorilo da ima samo ukupne podatke o napadima na medijske radnike, ali ne i podatke o napadima na žene u medijima. Tako su u Srbiji, prema dostupnim informacijama, u poslednjih pet godina evidentirana 43 fizička i 72 napada na predstavnike medija prilikom obavljanja profesionalne djelatnosti. Ova brojka je vjerovatno i veća, jer se napadi u mnogim slučajevima i ne prijavljuju usljed straha od odmazde ili nepovjerenja u pravodusni sistem.

Ovaj trend je pogotovo izražen u Crnoj Gori i Albaniji. U Crnoj Gori postotak napada na novinarke naglo je porastao sa 35,3% u 2020. na preko 52% u 2024. godini, pa je najveći u regionu. Albanija se ističe stalnim porastom - sa 30% u 2020. na preko 44% početkom 2025.

Jedna od onih koja je često na meti napada u Albaniji je novinarka Ola Džama. Ona prijetnje opisuje kao svojevrsnu kampanju zastrašivanja, koja je počela 2023. godine, nakon što je objavila istraživanje o tadašnjem gradonačelniku Tirane Erionu Veliaju i njegovoj umješanosti u korupciju.

„Nije odgovorio na moju molbu za komentar prije objave teksta. Kada je tekst objavljen, poslao mi je poruku, nazvao me serijskim ubicom, i rekao da treba da se stidim onoga što sam uradila jer mi je tekst netačan”, kaže Džama.

Na kraju poruke, Veliaj joj je poželio lijep vikend. Međutim, tokom tog, ,,lijepog” vikenda, provladini mediji širom Albanije objavili su priču o Džami, prenoseći optužbe gradonačelnika Veliaja. Tu nije bio kraj - kampanja protiv ove novinarke nastavila se serijom lažnih vijesti o njoj i njenom mužu, neosnovanim optužbama i seksističkim komentarima.

Ali i pored svih ovih izazova, Ola Džama nikada nije ni pomislila da prestane da se bavi istraživačkim novinarstvom:

„Nastavljam da se bavim svojim poslom, i objavila sam i nakon svega ovoga mnogo priča o organizovanom kriminalu i korupciji. Ja sam danas u Tirani, a Veliaj je u zatvoru”.

Džamin slučaj je daleko od izolovanog incidenta: država, odnosno visoki državni zvaničnici i politički lideri veoma često stoje iza napada na novinarke.

Oni ih otvoreno vrijeđaju, nazivaju stranim plaćenicama, ili im ne dozvoljavaju da prisustvuju njihovim pres konferencijama. U Crnoj Gori je ministar pravde na silu oduzeo telefon novinarki tokom konferencije za štampu, dok je u Bosni odštampana fotografija novinarke sa uvredljivim sadržajem i deljena po njenom komšiluku. U Srbiji se i dalje pamti seksitička opaska tadašnjeg - i sadašnjeg - ministra odbrane Bratislava Gašića: ,,Volim ove novinarke koje ovako lako kleknu”.

,,Radimo nešto važno i za javnost i za profesiju”

Novinarke u Srbiji takođe se suočavaju sa napadima u digitalnoj sferi, salvama uvreda, prijetnjama smrću, a ponekad i fizičkim nasrtajima. Krajem marta ove godine, forenzička analiza međunarodne organizacije Amnesty International utvrdila je da su dvije novinarke BIRN Srbije bile mete neuspjelog pokušaja instalacije izraelskog softvera Pegazus na njihove telefone. Njima je stigla SMS poruka sa nepoznatog broja sa linkom na koji, na sreću, nisu kliknule. Da jesu, Pegazus bi omogućio potpuni pristup njihovim porukama, mejlovima i svim podacima - bez njihovog znanja.
Tu, nažalost, ne prestaju napadi.

U Srbiji su u poslednjih nekoliko godina učestale SLAPP tužbe - pravni postupci koji se koriste kao alat za zastrašivanje, ućutkivanje i obeshrabrivanje kritičara ili protivnika kroz zloupotrebu pravnog sistema - koje finansijski i profesionalno iscrpljuju novinare i medijske organizacije. U Srbiji su SLAPP tužbe postale najnoviji metod targetiranja nezavisnih novinara i aktivista koji se bave temama od javnog interesa i pišu o kršenju zakona i vezama politike i kriminala. Tome u prilog ide i činjenica da u Srbiji ne postoji zakon koji bi mogao da spreči ove problematične pravne postupke, koje najčešće pokreću nosioci vlasti ili pojedinci bliski njima.

Prema posljednjem izveštaju Koalicije protiv SLAPP tužbi u Evropi (Coalition Against SLAPPs in Europe, CASE), Srbija se nalazi na desetom mjestu po broju pokrenutih SLAPP tužbi u Evropi, i na prvom na Balkanu.
Novinari i novinarke iz nagrađivanog istraživačkog medija KRIK su se na ove tužbe gotovo i navikli: trenutno ih imaju 18. Novinarka KRIK-a Vesna

Radojević objašnjava da na ove postupke ode mnogo vremena i novca, ali „i mentalnog napora da razumijete postupke sudija, da pripremite najbolju odbranu, da komunicirate sa javnošću”.

Vesna je ovo iskusila na sopstvenoj koži, kada je nju i koleginicu iz redakcije Draganu Pećo tužio Nikola Petrović, kum predsednika Srbije Aleksandra Vučića. Proces je trajao jako dugo, pa je Vesna na sud išla i u poodmakloj trudnoći, i kada je beba imala dva meseca. Muž ju je često čekao ispred suda kako bi mogla da nahrani bebu čim se ročište završi.

Iako je slučaj zastario ove godine, ona se i dalje jasno sjeća detalja.

„Proces je neprijatan i na momente uznemirujući. U mom slučaju je bila krivična privatna tužba, na sudu smo „okrivljene", moramo da se pojavimo uvijek, dok Nikola Petrović nije morao. Kao da je sve prebačeno na tužene - unaprijed smo krive i moramo da dokazujemo da smo nevine, a ne suprotno”.

Vesna kaže da je cijelu situaciju olakšavala činjenica da ona i koleginica u tekstu ništa nijesu slagale, i da su sve njihove tvrdnje potkrijepljene dokazima.

,,Mislim da je prva linija odbrane ta kolektivna svijest da radimo nešto važno i za javnost i za profesiju. To nas i drži i čini jačima.
Druga stvar koja može da bude i problematična je da se navikneš na to - tabloidi i vlast nas godinama predstavljaju kao neprijatelje, strane plaćenike, kriminalce. A mi sve vreme pišemo o pravim kriminalcima, pravim korupcionaškim aferama, mi smo ti koji osvjetljavamo činjenice.”

,,Institucije nisu opravdale svoje postojanje”

Prema podacima međunarodnog projekta Media Freedom Rapid Response (MFRR), u 2023. godini verbalni napadi činili su 42,7% svih napada na novinarke, u poređenju sa 31% kod njihovih muških kolega. Uznemiravanje na mrežama je još ozbiljnije, jer se gotovo četvrtina svih napada na novinarke dešava upravo u onlajn svetu - što je dvostruko više nego na njhive kolege.

Čak i ako ovi slučajevi odu na sud, to najčešće ne znači da će novinarke dočekati pravdu. Pravni status većine prijavljenih slučajeva je obeshrabrujući.

Presude su rijetke. Čak i u slučajevima kada policija interveniše ili se podignu optužnice, pravosuđe često svodi incidente na prekršaje ili uopšte ne pokreće postupke, pa su sudski epilozi veoma rijetki. Predistražni i istražni postupci traju godinama, ili se ne pomjeraju sa mrtve tačke. Recimo, u Crnoj Gori i Bosni, mnogi slučajevi koji datiraju iz 2020. godine još uvek su nerešeni. U Srbiji, uprkos rastućem broju prijavljenih napada, tek nekoliko je rezultiralo formalnim optužnicama, a praktično nijedan značajnim kaznama. Uz to, ubistva novinara i novinarki iz devedesetih i ranih dvijehiljaditih u Srbiji i Crnoj Gori i dalje su neriješena.

U neriješene slučajeve spadaju i prijetnje i napadi na novinarku Natašu Miljanović-Zubac sa RTRS-a, javnog servisa Republike Srpske. Tokom posljednjih pet godina, Nataša se suočava sa napadima i prijetnjama i konstantnim zastrašivanjem. Međunarodna novinarska organizacija joj je pomogla da se premjesti iz rodnog Trebinja - u kome više nije bila sigurna - na bezbjedno mjesto.

Iako je policija procijenila da joj je bezbjednost ugrožena, Nataša nikada nije dobila policijsku pratnju i zaštitu.

„Dugo sam izložena raznim napadima, od pokušaja da me javno diskredituju u moralnom smislu, preko paljenja automobila, do prijetećih poruka poput one sa barbikom bez glave prekrivenom crvenom bojom, koja mi je ostavljena na pragu kuće u kojoj sam živjela, pa čak i direktnih pretnji smrću. U kuci mojih sinova neko je napisao „Umri NMZ“, a na mojim ulaznim vratima je ostavljena jeziva poruka: Mrtva usta ne govore“.
Kaže da su je godinama pratili tokom vožnje, zastrašivali, pisali prijetnje po zidovima, i slali upozorenja su različitih strana.
,,Sve je ovo postalo dio moje svakodnevice”, kaže Miljanović-Zubac.

Naglašava da institucije Republike Srpske i Bosne i Hercegovine nijesu uradile ništa da je zaštite:

„One nisu opravdale svoje postojanje. Tek nedavno su Tužilaštvo BiH, Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH i Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) preduzeli neke korake, ali to nije dovelo do konkretnih rezultata. Moje nepovjerenje u institucije je produbljeno nakon što je direktor policije Republike Srpske izmjenio moju bezbjednosnu procjenu u avgustu 2022, što je povećalo rizike. Od tada, moj život zavisi isključivo od nesistemske zaštite”, kaže Miljanovic-Zubac.

U susjednoj Crnoj Gori gotovo 40% svih napada na medijske radnike čine napadi na novinarke. Prošle, 2024. godine, više od polovinu prijavljenih napada predstavljaju napadi na novinarke. Kao i u drugim državama, mali broj je rezultirao adekvatnim sudskim presudama.
Danica Nikolić, urednica M portala, dobijala je prijetnje smrću i silovanjem, ali nijedan od ovih slučajeva nije dobio sudski epilog. Na novinarke Vijesti, Jadranku Ćetković i Jelenu Jovanović, fizički je nasrtano ispred zgrade suda i prećeno im zbog izveštavanja o kriminalu i korupciji. Novinarka Gradske TV u Podgorici Magdalena Čelanović je 26 aprila 2025. prijavila dr Vladimira Peruničića iz Kliničkog centra Crne Gore zbog slanja uvredljivih, pretećih i seksističkih poruka. Prekršajni sud u Podgorici kaznio je Peruničića sa 1.000 evra uz mjeru “obaveznog liječenja od alkoholizma na slobodi i u ambulantnim uslovima.”

Kultura nekažnjivosti

Neadekvatne reakcije pravosudnog sistema šalju poruku da su novinari – posebno žene u novinarstvu – legitiman plijen. Prema dostupnim podacima mreže SafeJournalists Network, u Albaniji, Bosni, Crnoj Gori i Srbiji je u periodu 2022-2024. ukupno policiji i/ili tužilaštvu prijavljeno 239 napada na novinare, od čega je na sudu riješeno tek oko 17%, odnosno 40 slučajeva.

Na pitanje da li država i nadležne institucije čine dovoljno da zaštite novinare, posebno žene u istraživačkom novinarstvu, Jelena Jovanović odgovara da je teško govoriti o zaštiti novinara u zemlji u kojoj se više od dvadeset godina ne zna ko je naručio ubistvo novinara Duška Jovanovića.

,,Svjesna sam da vlasti ulažu određene napore i da postoje mehanizmi, ali ne mislim da je to dovoljno, posebno ne za žene u istraživačkom novinarstvu. Često se suočavamo sa dodatnim vrstama pritisaka, kao što su pokušaji diskreditacije i zastrašivanje putem društvenih mreža“, kaže Jelena Jovanović.

Nataša Miljanović-Zubac je saglasna:

,,Mladi ljudi koji razmišljaju o karijeri u istraživačkom novinarstvu moraju shvatiti da u Bosni i Hercegovini gotovo niko neće stati iza njih, podrška dolazi samo od nekoliko pojedinaca. U mom slučaju, čak me ni rukovodstvo medijske kuće u kojoj radim nije podržalo. Zašto? Zato što prozivam ljude na vlasti, dok rukovodstvo, bez obzira na nezakonitost njihovih postupaka, štiti vladajuće strukture. Dakle, u mom slučaju, čak se i moj poslodavac okrenuo protiv mene“.

Vesna Radojevic kaže da se KRIK udružio sa još nekoliko organizacija u Srbiji koje se takođe suočavaju sa SLAPP tužbama kako bi se zajednilki borili protiv ove prakse, ali i da bi informisali javnost, uključujući pravosuđe, o tom šta su zapravo SLAPP tužbe.
,,Svako može da tuži - problem je kada se sistem zloupotrebljava i kada to pravosuđe (iz straha ili neznanja) ne prepoznaje kao zloupotrebu”, kaže Radojević.

Opasnost vreba i na društvenim mrežama: novinarkama se preko Fejsbuka, TikToka i Iksa prijeti silovanjem, suočavaju se sa doksingom i neosnovanim optiužbama, a bilo je i slučajeva gde su objavljene privatne fotografije i montirani video snimci.

Regionalna mreža Safe Journalists, koju čine medijske organizacije iz svih zemalja Zapadnog Balkana, navodi da je nedostatak snažne institucionalne podrške jedan od najvećih problema za novinarke na Zapadnom Balkanu. U Bosni, recimo, onlajn nasilje nije prepoznato u zakonima iako je jedno od najčešćih oblika nasilja sa kojim se novinarke u ovoj zemlji susreću. U Albaniji ne postoje prilagođeni mehanizmi zaštite za novinarke, strukture podrške su i dalje slabe, te je mogućnost da se pretnje bezbedno prijave veoma ograničena.

,,Sekstističke uvrede, mizogeni komentari i dugotrajne ciljane kampanje protiv novinarki javljaju se u svim zemljama Zapadnog Balkana. Iskustvo je pokazalo da je i dalje najbolja odbrana iznošenje pretnji u javnost i podrška redakcija, novinarskih udruženja i društva.
Pretnje na društvenim mrezama su posebno teške jer su novinarke najčeše izlozene dugotrajnom proganjanju. Policija i tuzilaštvo nažalost ne prepoznaju ove napade, ili ne štite sigurnost na odgovarajući način jer su pod ogromnim uticajem predstavnika vlasti koji su glavni pokretači nasilja u društvu”, navode eksperti iz mreže Safe Journalists.

Šta treba da se promijeni?

Sagovornice - ali i lokalna i međunarodna medijska udruženja smatraju da je širom Zapadnog Balkana potrebna hitna akcija kako bi se obezbjedila sloboda medija i stalo na put višedecenijskoj nekažnjivosti onih koji te slobode guše. Neophodno je da policija, tužilaštvo i sudovi redovno i u skladu sa zakonom sprovode istrage o napadima na medijske radnike. Neophodne su i promene u zakonima koje se odnose za klevete, uvrede, SLAPP tužbe i druge vrste napada i pritisaka na medije. Politički lideri moraju biti odgovorni za svoje riječi i djela, a kompanije poput Mete i Iksa moraju efikasnije reagovati na zlostavljanje i prijetnje upućene preko društvenih mreža.

Ali dok se to ne desi, novinari - pogotovo novinarke - ne smiju dopustiti da ih strah obeshrabri, kaže Jelena Jovanović.

,,Istina, ovo nije laka profesija. Uz nju idu izazovi, rizici, pritisci. Ali zaista verujem da kada radite u interesu istine i javnosti, osećate ogromnu moralnu snagu. I nikada ne pristajte na ćutanje ako vaša priča može pomoći čak i jednoj osobi na svijetu da pronađe put do pravde”, dodaje ona.

Jovanović, Radojević, Miljanović-Zubac i Džama dodaju i da je važno izgraditi mrežu podrške unutar redakcije, među kolegama i sa ljudima van novinarstva. Uz to, važan je i rad sa mlađim generacijama - novinarima i novinarkama koji tek ulaze u profesiju. Za KRIK, ovo je još jedna brana sve većim pritiscima i napadima: ,,Mislim da je to nekako dugoročno najbojla odbrana od svih pritisaka - nova mreža ljudi koji će nastaviti ovaj posao da radi najbolje moguće”, kaže Vesna Radojević.

Miljanović-Zubac ostaje u novinarstvu i pored svih pritisaka, narušene bezbjednosti, promjene mesta stanovanja, paljenja automobila, krvavih barbika i nedostatka institucionalne pomoći i podrške. Kaže da nije lako ići iz dana u dan znajući da vam je neko isrctao metu na čelu.

,,Ali sve dok mogu govoriti i pisati, neću odustati. Jer ako se novinari ušutkaju, ko će ostati da govori istinu?“, zaključuje Miljanović-Zubac.