Miodrag Lekić

Prvomajski praznici

“Da nam živi, živi (ne)rad!”

Dok se danas na jednom, ne baš malom broju fb (Yu) adresa obilježava 1.maj, najčešće sjećanjima, a negdje i odjekivanjem prvomajske pjesme “da nam živi, živi rad” - u realnom životu istog prostora, a primarno svjedočimo o onom crnogorskom, uglavnom tišina.

Zna se da je praznik, ima ih dosta, sada već i s rizikom da se nedovoljno razlikuju. Kalendar pokazuje 1.maj, mnogima je to od pomoći, pa i da se eventualno sve nekako poveže.

Novo vrijeme, stari praznik. Malo su u raskoraku. Bitno je da se ne radi. Ako praznik rada i radnička prava nisu na dnevnom redu, sada bi se reklo da nisu ušli u “agendu”, zašto bi se morala znati istorija. Bliža i dalja.

Recimo ona dalja da je - ideja da se 1.maj proglasi za međunarodni praznik radnika rođena u Parizu 20. jula 1889.g. na kongresu II internacionale. I to u znak sjećanja na radničke manifestacije u Čikagu tri godine prije, koje su represijom vlasti ugušene u krvi. Tako je 1. maj, kao neke vrsta crvenog uskrsa, postao međunarodni simbol za socijalna prava svih radnika.

Datum je zatim postao simbol borbe za radnička prava kojima se težilo, pa i u konkretnim društvima sa ostvarenim rezultatima, koje je trebalo dalje unapređivati.

Neki sistemi, posebno oni proklamovani kao socijalistički su radinička prava podigli i na nivo političkih ideologija.

I onda se nastavljaju tokovi, igre, ironije vremena sa mnogo paradoksalnih, vjerovatno ne slučajnih, ishoda istorije. Nije ih lako ni objasniti. U kapitalističkim zemljama, posebno onim razvijenim, danas se mnogo ozbiljnije proslavljaju prvomajski praznici, i ono što je važnije, sa rezultatima na planu socijalnih i ekonomskih prava.

Tako u susjednoj Italiji, pored prvomajskih manifestacija u gotovo svim italijanskim gradovima - oglasili su se predsjednik države i predsjednica vlade upućivanjem poruka ozbiljnih sadržaja, s temom radničkih prava kao jednoj od najcentralnijih težnji i vodilji društva. Emitivan je tokom prvomajske manifesatacije u Rimu pred 100 hiljada ljudi i video snimak poruke pape Franciska o borbi za sigurnost radnika. Veliki muzički koncert s povremnim govorima i porukama je trajao do kasno u noć. U Milanu i Bolonji slično, a na jednoj manifestaciji je najavljen i uskoro štrajk radnika.

Klasna borba tamo nije nestala. Ovamo je i terminološki nestao taj pojam.

Na američkim izborima jedno od iznenađenja, a bilo ih je prilično, se odnosilo na činjenicu da je radnička klasa većinski glasala za republikanca i bogatog kapitalistu Donalda Trampa. Objašnjena postoje, opet su u vezi sa svijetom koji se mjenja, novim procesima i interesima.

Prvomajski praznici zajedno sa idejama koje su nosili u socijalističkoj Jugoslaviji simbolički i sadržajno su bili vidljiva realnost. Vremenom se, ipak, mjenjajući. Dekor je ostajao sličan, ali otuđenje vrha vlasti od realnog života je bilo vidljivo, pa su se postepeno prvomajske ideje pretvarale u sve više inereciju ideološkog karaktera, da bi prioritet dobijali nacionalna pitanja i identiteti po kojima se postepeno oblikovao i politički sistem. Socijalno - radnička pitanja su gubila prioritete. Pojave manjka ozbiljnih, progresivnih ideja, sve vidljivije neodgvornosti s posledicom sve manjeg radnog motiva su bili manifestacija novih vektora stvarnosti, sve riskantnijih po zemlju.

Negdje u tom periodu zagrebački profesor Županov je pisao da je na dijelu društveni ugovor između vrha vlasti i radnika. Vrh vlasti je radničkoj klasi obebijeđivao između ostalog pravo na nerad, prikriven samoupravnim djelovanjem, dok radnička klasa neće dovoditi u pitanje trajanje tadašnje vlasti sa njenim manjim ili većim privilegijama. Neki oblik prećutnog dogovora.
Pretpostavljamo da profesor Županov ovom teorijom društvenog dogovora nije htio da uđe u istoriju, recimo ravno Žan Žak Rusou čije veliko djelo upravo nosi naslov “ Društveni ugovor”, već je politikološki, vjerovatno i rezignirano, sagledavao poremećeno stanje društva koje nije slutilo dobru. Pošteni rad i zemlja su nestajali negdje zajedno.

Poslednja prvomajska parade koja je se na prostoru bivše države mogla vidijeti bila je u Velikoj Kladuši. Počasno mjesto na tribini je imao Fikred Abdić, zvani Babo, a u povorci su defilovali radnici fabrike s još uvjek odličnim proizvodima “Agrokomerca”. Sve se dešavalo kada je komunizam bio poražen ovdje i na globalnom nivou. Prvomajska slika “jaranskog socijalizma” iz Velike Kladuše je djelovala undergraundovski, u svakom slučju nezaboravno, još jednom potvrđujući onu istinu da ne postoji ništa fantastičnije od same stvarnosti. Nešto kasnije, u nastavku ovog stvarnog filma, redovi prvomajskog defilea “Agrokomerca” su pretvoreni u vojne formacije s Babom na čelu autonomne pokrajne Cazinska Krajina.

I onda, onda dolazimo do stvarnosti državnih sredina nastalih na ruševinma Jugoslavije. Nacionalno je definitivno izbacilo klasno, a ključna riječ na privrednom planu postaje tranzicija. Zajedno sa prvobitnom akumulacijom, poželjno permanentnom.
Veći dio i crnogorske novokomponovane elite je rekordno brzo prešao put od komunizma u konzumizam, a u materiji nacionalnog našla novi, toliko veliki resurs manipualcija, da je on eksploatisan kada zatreba i promjenama individualnih i kolektivnih nacionalnih stanja. Socijalno klasna pitanja su postala nemoderna, dosadna, pa i deranžirajuća za intimna stanja novih bogataša i reformatora.
Ideal radnog mjesta je kancelarija. Saopšten i aktuelan podatak je da svaki treći zaposleni u Crnoj Gori radi u upravi.

I evo, tu smo, gdje smo.

Pred novim istorijskim ciklusom ozdravljena, koji znači prije svega hvatanje ozbiljnog rada? Ili hvatanje vjetra kao nastavka tranzicije?

U svakom slučaju, prvomajski praznici rada u Crnoj Gori 2025. protiču u zaglušujućoj tišini.