Mi.M. [ PR Centar ]

Zaštita prava žena zahtijeva hitnu obnovu solidarnosti, zajedništva i ekonomskog osnaživanja

Žene u Crnoj Gori danas formalno postoje u sistemu, ali su suštinski potisnute sa mjesta odlučivanja, javnog govora i političkog uticaja, zbog čega je potrebna hitna obnova solidarnosti, zajedništva i ekonomskog osnaživanja kako bi se sačuvala njihova prava i prostor djelovanja.

To je poruka sa četvrte panel diskusije „Crna Gora između istoka i zapada: gdje su žene?“, održane u okviru festivala „Biza“, jedinstvene kulturno-aktivističke manifestacije posvećene afirmaciji LBTQ žena, koju organizuje Udruženje LBTQ žena “Stana”, u partnerstvu sa NVO Juventas, a uz podršku i saradnju sa NVO Art Atak.

Predstavnica Centra za žensko i mirovno obrazovanje, Anima Ervina Dabižinović podsjetila je na višedecenijsku borbu za autentičnost i odgovornost, ukazujući na duboku krizu ljudskosti i društvenosti u kojoj se nalazimo danas.

„Odrastamo savjetovani da treba da imamo uzore. Da se ugledamo na nekoga, da težimo da budemo kao neko. A onda u nekom trenutku shvatimo – to je ogromna odgovornost. Da li je sve ono što sam radila zaista uzor drugima? Ne znam bih li danas nešto radila drugačije. Ako kažem da bih sve isto – znači da nisam ništa naučila. A bilo je puno grešaka“, rekla je Dabižinović.

Smatra da danas ljudi ne žele da ostave trag ne zato što im nije stalo, nego zato što ne žele odgovornost.

„Zajednica ne traži da se ne ostavlja trag, naprotiv, jedan njen dio zahtijeva da se javno izjasnimo. Imenom i prezimenom. Ali strah i šutnja dominiraju“, rekla je Dabižinović.

Govoreći o savremenom trenutku, Dabižinović je upotrijebila snažan izraz „propast ljudskosti“ referirajući se na tragedije poput zločina na Cetinju, ali i na širi kontekst međunarodnih i lokalnih politika.

„Mi smo danas jedno iskomadano tijelo. Fizički, simbolički, politički. To je tijelo često žensko tijelo – ranjeno, zanemareno, prešućeno. A politike ga ne vide. Zato i govorim o propasti društvenosti, ne samo ljudskosti“, kazala je Dabižinović.

Naglasila je da ne postoji održivost bez solidarnosti i vraćanja osnovnim vrijednostima zajednice.

„Komšinica ima šećer, ja imam kafu. Skuvaćemo je zajedno. To je sve. Treba nam kolektivna briga, ne teorija o održivosti“, dodala je Dabižinović.

Podsjetila je na borbu za institucionalne mehanizme kojima se ženama trebalo osigurati mjesto u politici, navodeći da je promašena suština.

Takođe, smatra da je “ženski prostor” danas djelimično izgubljen.

„I za to smo i mi odgovorne. Zatvorile smo se u svoje tišine, prestale da komuniciramo. Danas treba spašavati sve što se spasiti može, posebno resurse koji direktno pogađaju žene“, navela je Dabižinović.

Kazala je da joj je teško da komunicira sa identitetskom politikom, ali da ono što zna je da „moramo obnoviti osjećaj zajednice“.

„Ako treba, izgradimo identitet kroz kulturu, ekologiju, metafiziku. Ako ništa drugo, hajde da budemo zajednica onih koji nemaju zajednicu“, poručila je Dabižinović.

Predstavnica Fakulteta za crnogorski jezik i književnost (FCJK), Sanja Orlandić, govorila je o položaju žena u savremenom crnogorskom društvu, političkoj instrumentalizaciji, kulturnim podjelama i identitetima koji oblikuju javni prostor.

„Odstranjivanje žena iz glavnog toka društvenih i kulturnih dešavanja nije slučajno. Danas govorimo iz alternativnog prostora, a ne iz biblioteke u Podgorici, gdje je nedavno nastupao muškarac – političar koji promoviše teorije zavjere. Nemam ništa protiv alternativnih prostora, iz njih često dolaze važne promjene, ali postavlja se pitanje: gdje su žene?“, rekla je Orlandić.

Prema njenim riječima, sloboda se ne određuje političkim blokovima, već svakodnevnim preživljavanjem.

„Crna Gora je istorijski bila prostor sudara velikih imperija – Osmanskog carstva, Mletačke republike, Austro-Ugarske. Samo rijetki vladari su znali kako da tu poziciju iskoriste. Danas, 500 godina kasnije, oni dijelovi zemlje koji su makar djelimično doživjeli upliv renesanse i dalje su otvoreniji za različito. Oni koji nisu, i dalje drugo doživljavaju kao prijetnju“, rekla je Orlandić.

Govoreći o savremenoj političkoj sceni, Orlandić je ukazala na razliku između normativne i operativne ideologije.

„Normativna je ono što političari pričaju – proevropski put, integracije, jednakost. Operativna ideologija je ono što zaista vidimo na terenu – rastuća klerikalizacija, povratak patrijarhalnim obrascima, desekularizacija prostora“, smatra Orlandić.

Prema njenim riječima, žene i dalje ispunjavaju uloge zadane kvotama, a ne stvarnom željom da promijene sistem.

„Imamo žene na rukovodećim funkcijama – u bibliotekama, ministarstvima – ali pitanje je u kojoj mjeri one donose odluke koje su u interesu žena“, rekla je Orlandić.

Na pitanje o identitetima, Orlandić je kazala da je njen identitet njen jezik.

„Govorila sam standardnim jezikom koji je u moje vrijeme bio normiran na jedan način. Danas kažem – crnogorski jeste politički jezik, ali nije ništa manje politički od srpskog. Svaki jezik je politička odluka“, rekla je Orlandić.

Istakla je da ne odbacuje tradiciju, ali da insistira na njenoj rekontekstualizaciji.

„Ne možemo ostaviti ljudima monopol nad značenjima. Moja tradicija je možda ateizam, prenesen od babe partizanke. Neko drugi ima drugačiju. Ključ je da priznamo različitosti bez isključivanja“, poručila je Orlandić.

Izvršna direktorica Juventasa Ivana Vojvodić kazala je da današnji globalni okvir više ne može da se posmatra kroz binarnu podjelu „istoka i zapada“, već da živimo između surovog kapitalizma i pokušaja da se sačuva društveni balans.

Govoreći o savremenim izazovima, posebno u kontekstu prava žena, kvir zajednice i drugih marginalizovanih grupa, naglasila je da je „kontrola najlakše nametnuta kroz lomljenje onih koji se smatraju slabima“.

„Ako smatramo da moć nije u ženama, onda opresija prema ženama jača, kao i prema kvir identitetima, crncima, svima onima kod kojih se očekuje bunt. Jer mi, kada osjetimo opresiju, vičemo, plačemo, bunimo se, organizujemo se, jer nam nije dobro“, rekla je Vojvodić.

Ukazala je i da je PEN centar Amerike nedavno ažurirao listu zabranjenih riječi, među kojima se nalaze „female“, „queer“, „gender“, „LGBT“, „black“, „activism“, „abortion“.

Naglasila je da se ideološki okvir borbe ne smije napustiti, ali da je ekonomsko osnaživanje ključno.

„Onaj ko raspolaže resursima – diktira. Ljubazno, sofisticirano, ali i dalje diktira“, dodala je Vojvodić.

Posebno je, kako je kazala, zabrinjava nova digitalna arhitektura moći.

„Ljudi koji završavaju najprestižnije univerzitete, koji kreiraju vještačku inteligenciju, analiziraju i identifikuju koje riječi mi koristimo – i te riječi postaju zabranjene. To se ne dešava slučajno. To je znanje usmjereno protiv nas“, smatra Vojvodić.

Govoreći o narativima koji sve više prepoznaju ženu kao „robu“ i „resurs“, istakla je da se takva retorika prepoznaje i na društvenim mrežama, kroz influensersku kulturu u kojoj je žena često „plati pa imaš“ koncept.

„Ona koja se ne uklapa u tu ulogu – postaje još više potrošna. Još lakše zamjenjiva“, navela je Vojvodić.

Upozorila je i na rast desničarskih mreža i vjerskih institucija koji djeluju sinhronizovano protiv progresivnih vrijednosti.

„Već 2018. na jednom sastanku rečeno nam je da će za četiri godine trendovi iz centra doći na periferiju. I evo ih, stigli su“, kazala je Vojvodić.

Ukazala je na značaj zajedničke ekonomske sinergije među progresivnim akterima.

„Ne zvuči radikalno, ali jeste – podržavati jedni druge u ekonomskom smislu. Bez resursa, revolucija je gotovo nemoguća. A ako ne budemo gradile alternativne ekonomske modele, onda ćemo vječno ostajati u svijetu koji je napravljen da služi nekome drugom“, zaključila je Vojvodić.

Festival “Biza” organizuje Udruženje LBTQ žena “Stana”, u partnerstvu sa NVO Juventas, a uz podršku i saradnju sa NVO Art Atak, uz finansijsku podršku Ministarstva za ljudska i manjinska prava Crne Gore, a dodatnu podršku pruža i Globalni fond za žene.