Mi.M. [ PR Centar ]

Borba za ravnopravno prisustvo žena u fizičkom, političkom i društvenom životu još uvijek traje

Žene u Crnoj Gori su danas prisutnije u javnom prostoru i njihov se glas sve jasnije čuje, ali borba za ravnopravno prisustvo u fizičkom, političkom i društvenom životu još uvijek traje, dok su simbolično osvojile prostor kuhinje, onaj stvarni, na ulici, u institucijama i centrima moći, tek treba da se izbori.

To je poruka sa panel diskusije „Feministički odgovori na krize: od kuhinje do ulice“ održane u okviru festivala „Biza“, jedinstvene kulturno-aktivističke manifestacije posvećene afirmaciji LBTQ žena, koju organizuje Udruženje LBTQ žena “Stana”, u partnerstvu sa NVO Juventas, a uz podršku i saradnju sa NVO Art Atak.

Predstavnica organizacije Ecopatriotizam Ivana Čogurić Rašović smatra da je nedovoljno poslanica u Skupštini Crne Gore diglo glas protiv privatizacije Velike plaže.

„Naučila sam novi termin „stopanica“, žena koja ide za muškarcem, ne ostavljajući sopstveni trag. I pitamo se: jesu li naše poslanice postale stopanice“, rekla je Čogurić Rašović.

Ona smatra da žene moraju osvijestiti svoju snagu i poziciju.

„Prirodom smo možda mekše, ali to ne znači da treba da budemo podložne. Moramo se izboriti za to da se čujemo. Ne smijemo da zaboravimo da je život ono što nas sve povezuje – bez obzira na pol, naciju ili vjeru. A mi se ponašamo kao da je novac jedina vrijednost“, navela je Čogurić Rašović.

Govoreći o društvu, osvrnula se na iskustva iz svog rodnog Nikšića, navodeći da je taj grad nekad bio grad buntovnika, rokenrola, ali da sada svjedočimo sveopštem religijskom fanatizmu koji često nema dodira sa stvarnom vjerom.

„Transparenti, idoli, ljudi koji su do juče slušali punk, sada čuvaju murale. A mržnja koju sam osjetila dolazi od onih koji se najviše zaklinju u ljubav prema Bogu“, smatra Čogurić Rašović.

Ona je, govoreći o iskustvu koje je imala tokom trudnoće, kazala kada je saznala da nosi dječaka, a navijala je da bude djevojčica, doktori su bili presrećni.

Osvrnula se i na tvrdnju da je trudnoća „blagosloveno stanje“.

„I jeste. Ali niko ne priča o drugoj strani: kako se žena mijenja, fizički i psihički, kako se nosi sa ogromnim pritiskom, pogotovo ako je i aktivistkinja, ako je već na prvoj liniji borbe za promjene. A umjesto podrške, dobijaš savjet da se vratiš na selo, da pustiš sve i čuvaš krave“, kazala je Čogurić Rašović.

Istakla je da i dalje vjeruje da radi iz inata i želje da edukuje ljude u svojoj zajednici.

„Ne moramo svi ići “na ratišta” da bismo se borili – dovoljno je da ne zatvaramo oči pred nepravdom u svom dvorištu“, poručila je Čogurić Rašović.

Predstavnica organizacije Dr. Martin Schneider-Jacoby Association Zenepa Lika istakla je da su žene tokom prethodnih dana bile jako bučne, ali i sa važnim argumentima kad je u pitanju pitanje Velike plaže.

„Mislim da je to važno. Ja ne znam drugačije. Možda ne uspijevam uvijek biti diplomatična, ali to sam ja – autentična, emotivna, grešna ako treba, ali uvijek iskrena“, rekla je Lika.

Istakla je da je pitanje Velike plaže mnogo više od lokalne borbe.

„To je borba za osnovna ljudska prava. Ne možemo govoriti o ljudskim pravima, a da zanemarujemo prirodu. Ona nas hrani, ona nam omogućava život. Borba za životnu sredinu jeste borba za ljudska prava“, jasna je Lika.

Govoreći o prostornom planiranju, Lika je kazala da kao arhitektica živi prostor.

„Svaki put kada pređem Sozinu i prođem pored Skadarskog jezera, osjećam duboko poštovanje prema toj ljepoti. Pitam se – vide li to drugi? Shvatamo li u kakvoj državi živimo? Prostor nije samo ambijent – to je temelj našeg postojanja“, istakla je Lipa.

Kazala je da kao građanka ne može ignorisati činjenicu da se prirodna dobra, koja su globalno prepoznata kao ključna za biodiverzitet, pokušavaju privatizovati.

„Velika plaža je naša. Nije u Kazahstanu, u Crnoj Gori je. A prostorni plan koji se nudi je štetan za sve nas. Ovdje se ne radi samo o Ucinju, već o suverenitetu i Ustavu. Crna Gora se definiše kao ekološka država, a to se ovom politikom ignoriše“, smatra Lika.

Upitana zašto poslanici ne brane Veliku plažu, Lika je kazala da je ne brane „zato što su poslušnici“.

„Glasaju po partijskim nalozima, ne po sopstvenoj savjesti. I zato je naš glas važan“, dodala je Lika.

Smatra da su žene borkinje.

„Nismo savršene, ali osjećamo odgovornost. Bit ćemo još glasnije i sa još više argumenata. I to je ono što će donijeti promjenu“, istakla je Lika.

Poručila je da društvo mora naučiti da cijeni žene ne samo kad nešto 'skupe', već kad prave promjenu.

„A promjena dolazi. I počinje s nama“, poručila je Lika.

Predstavnica Unije slobodnih sindikata Ivana Mihajilović istakla je da žene u Crnoj Gori još uvijek vode borbu za osvajanje fizičkog, političkog i društvenog prostora.

Kako je istakla, iako su saglasne sa stavovima koje su prethodne govornice iznijele, dodaje da se borba žena često svede na „osvojen prostor kuhinje“, dok onaj „na ulici, oko ulice i u institucijama“ tek treba da se izbori.

„Iako ne želim da zvučim pesimistično, činjenica je da smo kao žene u mnogo većoj mjeri danas prisutne, da se naš glas više čuje nego ranije, ali prostor koji treba osvojiti i dalje je ogroman. Izlazak iz kuhinje na ulicu je moja težnja već 18 godina, koliko se bavim sindikalnim radom“, kazala je Mihajilović.

Poručila je da prava, bilo da su radna, ekološka ili socijalna, nijesu odvojena i da borba za njih mora biti objedinjena.

Mihajilović je ukazala na manjak sistemske solidarnosti među različitim društvenim pokretima.

„Zalažem se za solidarnost koja nije ad hoc, nego stalna i dosljedna. Ako sindikat pozove na odbranu radnog prava, svi bi trebalo da stanemo uz to, bilo da se bavimo zaštitom životne sredine, pravima manjina ili bilo čim drugim. Isto tako, kad se pozove na protest zbog uništavanja prostora i prirode, i sindikalci treba da budu tamo“, poručila je Mihajilović.

Ukazala je i na zabrinjavajući rast razlike u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori, koja je od 2016. do prošle godine porasla sa 13 odsto na 21,6 odsto u korist muškaraca, kao i na činjenicu da žene, iako obrazovanije u prosjeku, čine manji dio zaposlenih.

„Ovo jasno govori da se donosioci odluka, u većini muškarci, ne bave suštinskim problemima. I što je najgore, upravo žene su te koje najviše rade na zakonodavnim inicijativama i reformama“, istakla je Mihajilović.

Govoreći o ličnom iskustvu, naglasila je da je 18 godina sindikalnog rada ispunjeno borbama koje nerijetko ostanu neshvaćene i nepriznate.

„Ponekad ne valjam poslodavcima, jer sam preglasna. Donosiocima odluka sam neprijatelj, jer ih kritikujem. Članstvo me ne razumije u potpunosti, a oni koji nisu članovi pitaju se zašto bi to uopšte bili. Ali, kad mi dođu ljudi čije su sudbine teške, koji nemaju krov nad glavom, koji su žrtve mobinga, koji ne mogu da prehrane porodicu, i kad vide da ih neko sluša i ne osuđuje, tada shvatim zašto ovo radim. Neko mora da se bavi i tim ljudima“, rekla je Mihajilović.

Naglasila je važnost borbe za dostupno i dostojanstveno stanovanje.

Podsjetila je na rezolucije koje je Unija slobodnih sindikata usvojila na Kongresu krajem 2022. godine — njih šest, od kojih se dvije posebno odnose na zaštitu životne sredine i reformu stambene politike.

„Stambena politika je u Crnoj Gori zapuštena i prepuštena tržištu od devedesetih naovamo. Ljudi ne mogu sebi da obezbijede stan pod tržišnim uslovima. Zalažemo se za model javnog stanovanja u kojem bi opštine gradile stanove na zemljištu koje ostaje državno, a građani ih zakupljivali pod povoljnim uslovima – uz mogućnost nasljeđivanja, ali bez gubitka javnog vlasništva“, istakla je Mihajilović.

Govoreći o sindikalnim postignućima, Mihajilović je podsjetila da zahvaljujući dugogodišnjoj borbi i postojanju Unije slobodnih sindikata, još uvijek postoje osnovna prava sadržana u Opštem kolektivnom ugovoru.

„Da nije bilo sindikata, ne bismo imali pravo na minuli staž, noćni rad, prekovremene sate, trudničko i roditeljsko odsustvo... Sve to se može izgubiti jednim malim potezom. I zato očekujem, možda ne danas, ali jednog dana — da neko prepozna trud, rad i žrtvu koju donosi aktivizam. Jer to jeste žrtva“, zaključila je Mihajilović.

Predstavnica Asocijacije „Spektra" Marija Jovanović kazala je da ne razmišlja ni o muškarcima ni o ženama kao o fiksnim kategorijama.

„Ne vjerujem da su ljudi prirodno više naklonjeni određenim stvarima zbog pola. Mnogo više na to utiče društvo i sredina u kojoj odrastamo. Od malih nogu se učimo idejama koje nas stavljaju u kontekst takmičenja – šta je bolje, šta je ispravnije, ko je bolji. Čini mi se da cijeli kapitalistički sistem funkcioniše na tome da se međusobno poredimo, rangiramo, dokazujemo. To oduzima ono što je suštinski ljudsko u nama“, rekla je Jovanović.

Za nju je, kako je kazala, feministički odgovor na takvo društvo upravo suprotan: saradnja umjesto takmičenja.

„Ipak, i u feminističkim prostorima primjećujem da se nekih obrazacanatijecanja teško oslobađamo. Takmičimo se u obrazovanju, načinu izražavanja, pa čak i u tome čije je znanje relevantnije. Umjesto da podržavamo jedni druge, često tražimo mane. To se dešava čak i kada imamo zajednički cilj, kao u slučaju inicijativa vezanih za Veliku plažu. I dalje se provlači potreba da neko bude važniji, u centru pažnje, iz ličnih razloga“, navela je Jovanović.

Smatra da feministički pristup mora značiti prepoznavanje znanja tamo gdje ono zaista postoji.

„Ako je tema sindikalna borba, neću uzeti mikrofon samo zato što sam navikla da govorim, već ću ga prepustiti prostor onima koji se u to razumiju. Čak i ako se ne slažem sa svakim detaljem u nečijem pristupu, prije nego što kritikujem javno, prvo ću pokušati da ponudim podršku, znanje, pomoć. Ako to nije moguće, da, treba razgovarati o granicama i kada se neka saradnja mora prekinuti. Ali ne prije nego što razumijemo suštinu onoga što je pred nama“, rekla je Jovanović.

Rekla je da ne bi voljela da joj iko kaže „hvala“ za njen angažman.

„Ne radimo to zbog zahvalnosti, već zato što znamo da treba. Kada smo pravili kasicu za donacije, prva ideja je bila da na nju napišemo: „Hvala što doprinosite ostvarenju prava na samoopređeljenje.“ Rekla sam – ne. Ne zahvaljujemo se nikome. Ako neko doprinosi, doprinosi jer osjeća da treba, ne zbog nas. Umjesto toga, napisali smo: „Radujemo se što ovo radimo zajedno sa tobom“, navela je Jovanović.

Kazala je da se ne zahvaljuju jedni drugima što su došli na protest.

„Nisi tu zbog mene, već zbog sebe. To je snaga. I ono što bih voljela je da sve što radimo bude inspiracija. Ne da se hvalimo, nego da se pridružimo, da djelujemo. Koliko god možeš, malo ili puno, samo uradi“, zaključila je Jovanović.

Festival “Biza” organizuje Udruženje LBTQ žena “Stana”, u partnerstvu sa NVO Juventas, a uz podršku i saradnju sa NVO Art Atak, uz finansijsku podršku Ministarstva za ljudska i manjinska prava Crne Gore, a dodatnu podršku pruža i Globalni fond za žene.