P. R.

STAV

Jokić: Kratkoročna dobit ne smije zasijeniti dugoročne posljedice po društvo i državu

Građanska aktivistkinja Bojana Jokić poručila je da je neophodna odgovorna, održiva i transparentna turistička politika koja će osigurati da investicije zaista služe lokalnom razvoju bez gubitka suvereniteta, da čuvaju društvenu ravnotežu i životnu sredinu, te da poštuju zakone i lokalnu zajednicu.

Piše: Bojana Jokić

Vlada Crne Gore je za projekat na Velikoj Plaži u Ulcinju planirala da omogući investitoru iz UAE da na 99 godina preuzme preko 10 miliona m² obale uz izuzeće od pozitivno-pravnih propisa naše države. Ugovori i sporazumi koji stranim investitorima daju izuzetno povoljne, dugoročni zakupi imaju dugu listu negativnih posljedica za domicilno stanovništvo, ekologiju, turizam i privredu. Većina stranih investicija, poput planirane investicije na Velikoj plaži, kreiraju ekonomsku zavisnost domaćih država od stranog kapitala i mogu dovesti do gubitka suvereniteta nad resursima i politikama razvoja i otvaraju vrata kolonizaciji cijelih krajeva Crne Gore. Slične netržišne povlastice viđene su i u drugim zemljama: Vlada Albanije je u ugovoru o turističkom kompleksu na mjestu luke Drač ponudila stranim partnerima čak i državljanstvo kroz tzv. “zlatni pasoš”. U Srbiji, kontroverzni projekat “Beograd na vodi” je većim dijelom finansiran novcem poreskih obveznika Srbije, dok ključnu kontrolu drži investitor iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i praktično javni resursi subvencionišu privatni, strani projekat. Ovakvi aranžmani pokazuju kako domaće vlasti, zbog finansijske zavisnosti, nerijetko ustupaju suverenitet nad strateški važnim lokacijama i zakonodavstvom stranim ulagačima. Sličnom scenariju možemo se nadati i u Crnoj Gori, a dok rasprodaju našu zemlju i budućnost naše djece često se ogrću u patriotizam i dobronamjernost kako bi pokrili puko neznanje i neinformisanost.

Možda sam naivna pa vjerujem da je nepromišljenost, ali radija sam da vjerujem u nepromišljenost nego u koristoljublje i zlobu.

Nego, hajmo redom.

Kako arapski investitori posluju u regionu

Arapske investicije u luksuzne nekretnine i rizorte često rezultiraju socijalnom isključenošću lokalnog stanovništva i rastom troškova života u zajednici. Projekat Beograd na vodi predstavlja primjer tzv. “elitnog” razvoja sa stanovima koji dostižu cijene i do 10.000 eura po m² što je potpuno van domašaja prosječnog građanina Srbije. Posljedica je da u Beogradu rapidno raste jaz: grad doživljava procvat skupih kula i kondominijuma, dok je postao jedan od najmanje pristupačnih u Evropi po odnosu cijena nekretnina i primanja. Slično se dešava i u drugim sredinama: u Sarajevu i okolini cvjeta izgradnja zatvorenih naselja za bogate goste sa Bliskog istoka, gdje lokalno stanovništvo nema pristup niti koristi. Takvi turistički kompleksi funkcionišu kao izolovani “gradovi u gradu”, pa prihodi od bogatih turista cure van lokalne ekonomije, umjesto da ih osjeti šira zajednica i mali biznisi. Posljedično, dolazi i do rasta cijena od nekretnina do svakodnevnih proizvoda što dodatno opterećuje standard lokalnog stanovništva.

Negativni efekti ovih projekata vide se i u uništavanju prirodne sredine i ugrožavanju kulturno-istorijskog nasljeđa. U želji za brzim razvojem, investitori ponekad započinju gradnju bez potrebnih studija uticaja na životnu sredinu. U Bosni i Hercegovini, planirani megakompleks Buroj Ozone u netaknutoj prirodi planine Bjelašnice pokrenut je bez ekološke dozvole i studije – gle čuda, isto kao kod nas. Na Maldivima, poznatim po osjetljivim ekosistemima, istraživanja su otkrila da je u posljednjih nekoliko godina preko 50 tropskih ostrva i koralnih laguna dato u zakup investitorima bez javnog tendera i adekvatnih kontrola, često uz ogromne popuste, što je nacionalni revizor proglasio nezakonitim. Takav “razvoj” prijeti da uništi koralne grebene i biodiverzitet, od kojeg zavise i lokalne zajednice i budući održivi turizam, a paralelu sa Ulcinjom možemo naći jednostavnim guglanjem relevantnih studija za koje Vlada Crne Gore nije našla vremena, pa ćemo kao uzorni građani voljni da edukujemo naše funkcionere ostaviti LINK makar do jedne.

Šta možemo da očekujemo?

Gotovo sve navedene investicije prate kontroverze u pogledu zakonitosti i transparentnosti. Često se veliki poslovi dogovaraju iza zatvorenih vrata, uz minimalno uključivanje javnosti ili konkurenata kao što je trenutno slučaj u Crnoj Gori. U Srbiji je projekat Beograd na vodi od početka bio kritikovan zbog netransparentnog postupka potpisivanje sporazuma sa investitorom iz UAE nije praćeno javnim tenderom niti otvorenom raspravom, a država je čak donijela posebne propise i izmijenila zakone kako bi pogodovala tom projektu. Sličan obrazac javlja se i kod nas: plan izgradnje turističkog grada na Velikoj Plaži, vrijedan više milijardi, direktno je suprotan važećim planovima i propisima o zaštiti prirode, te vlast planira da ga legalizuje, a na koji način još ne znamo budući da negiraju da postoji plan da se izglasa lex specialis. Mozda i izmisle neki novi pravni sistem zato što im ovaj nije pogodan pravne vratolomije kojima su naredni, jer region napreduje i keeping up with them postaje sve izazovnije.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) je u BIH (ko bi drugi nego mediji ili NVO – ne bi to vlast sigurno 🙂 otkrio je da su arapski investitori iskoristili rupe u sistemu i nekažnjeno bespravno izgradili najmanje pet naselja u okolini Sarajeva, a da uprkos kršenju građevinskih propisa (koji formalno predviđaju rušenje nelegalno građenih objekata i kazne), lokalne vlasti su investitorima izrekle samo usmene opomene, a gradnja je zaustavljena tek nakon što je većina planiranih vila već bila izgrađena. Ovakav propust u vladavini prava signalizira da se uticajni strani ulagači nalaze iznad zakona, ohrabreni uvjerenjem da će naknadno legalizovati nezakonito sagrađene komplekse, a našim vlastima izgleda signalizira da trebaju da pokušaju isto. Jer, kako drugačije?

Šta možemo očekivati iz dosadašnjeg iskustva

Nego, da ne bismo gledali u tuđe dvorište, kada ste zadnji put pošli sa porodicom na godišnji odmor u Portonovi ili Lušticu? Nemoguće da nemate 3.000 eura (procjena za nedjeljni boravak u rizortima za četvoročlanu porodicu) da sebi i svojoj djeci priuštite ljetovanje na svojoj obali. Stavila bih smajli na kraju ovog paragrafa, ali mislim da razumijete ironiju i bez njega.

Nadalje, osim prirode, ugroženo je i kulturno nasljeđe. U Crnoj Gori, davanje u zakup ostrva Mamula (nekadašnjeg logora iz Drugog svjetskog rata) egipatsko-švajcarskom investitoru za izgradnju luksuznog rizorta izazvalo je osudu porodica žrtava i istoričara i velike polemike. Dobro, unutrašnje dijaloge bivše vlasti o tome da li je u redu jesti gambore na masovnoj grobnici svog stanovništva i vrlo jaka suprstavljanja sadašnje vlasti, ali vlasti se mijenjaju ali koncept vladavine NE.

Masovni luksuzni projekti koje pokreću arapski investitori nerijetko istiskuju lokalnu privredu i prvenstveno pogoduju stranim elitama, umjesto lokalnom stanovništvu. Ovi projekti su orijentisani ka bogatim međunarodnim klijentima što znači da se sadržaji (hoteli, marine, tržni centri) i usluge prilagođavaju njihovim potrebama, dok mali lokalni preduzetnici ostaju po strani. U praksi, veliki rizorti i ekskluzivne enklave formiraju zatvorene ekonomske sisteme: strani investitori uvoze sopstvene lance snabdijevanja, angažuju globalne kompanije za izgradnju i upravljanje, a profit u velikoj mjeri odlazi van zemlje domaćina. Tako je, na primjer, na crnogorskoj obali već dobar dio najatraktivnijih lokacija (gorepomenuti Luštica, Porto Montenegro u Tivtu, Sveti Stefan, ostrvo Mamula itd.) dat pod dugoročne zakupine strancima, čime se lokalni ugostitelji i turistički radnici marginalizovani i nemaju pristup gostima visokog ranga niti mogu da konkurišu “sveobuhvatnim” aranžmanima u luksuznim kompleksima.

Štaviše, turistički aranžmani koje nude ovi megaprojekti često malo toga ostavljaju lokalnoj ekonomiji: gosti se zadržavaju u okviru kompleksa, troše u objektima koji pripadaju investitoru, dok lokalne radnje, restorani i tour-operatori jedva vide korist. Od Grčke do Tunisa “elitni” rizorti praktično kolonizuju prostor tradicionalne zajednice i njihova privređivanja (ribarstvo, zanatstvo, porodične pansione) bivaju u potpunosti potisnuti u drugi plan, te ove zemlje trenutno traže načine da isprave učinjeno, ali ne i Crna Gora. Mi imamo bolje planove, odnosno nemamo strateške planove, ali znate na šta mislim.

Hajmo sad ozbiljno:

Apelujem na vladu i donosioce odluka u zemljama domaćinima da preispitaju ovakve modele turističkog razvoja. Kratkoročna dobit ne smije zasijeniti dugoročne posljedice po društvo i državu. Neophodna je odgovorna, održiva i transparentna turistička politika koja će osigurati da investicije zaista služe lokalnom razvoju bez gubitka suvereniteta, da čuvaju društvenu ravnotežu i životnu sredinu, te da poštuju zakone i lokalnu zajednicu. Samo uz stroge standarde i ravnopravno partnerstvo, međunarodne investicije mogu biti komplementarne domaćoj privredi umjesto da je potiskuju.

Haha, znam.

- Autorka je građanska aktivistkinja, diplomirani turizmolog, student završne godine Pravnog fakulteta UDG, stipendistkinja ISHR Univerziteta Columbia i samohrana majka dvoje djece.

(Stavovi i mišljenja iznijeti u tekstu ne održavaju nužno stavove redakcije Portala RTCG)