Tufik Softić

Ciglana, privredni zločin bez odgovornosti

Ni poslije više od deceniju i po nema odgovora zašto je i pod kojim okolnostima srušena jedina fabrika opekarskih proizvoda u državi, beranska ciglana, niti odgovornosti za to što je učinjeno. Nekadašnji radnici Portalu RTCG pričaju da nema ni naznaka da bi neko mogao bilo kada odgovarati za bahataost i privrednu pljačku koja je bila obrazac prodaje imovine iz stečaja. 

“Najbliži smo uvjerenju da je to učinio moćni uvoznički lobi. To je bila jedina fabrika opekarskih proizvoda u Crnoj Gori, a Crna Gora danas uvozi godišnje opekarske proizvode u vrijednosti od oko dvadeset miliona eura” – tvrde nekadašnji radnici. 

Oni kažu kako je beranska ciglana bila mala fabrika, “na sjeveru koji nikoga ne interesuje, tako da je sve prošlo nezapaženo, pa ni adekvatna medijska pažnja nije dala rezultat”.

Prema njihovim riječima neshvatljivo je bilo da se jedna fabrika koja je bila procijenjena na million i po eura, proda za dvjesta dvadeset hiljada.

“Da vam slikovito dočaramo kakav je to apsurd, reći ćemo vam da smo kao investiranje kupili bager gusjeničar “kamacu” koji je koštao dvjesta četrdeset hiljada eura. Bager nije nikada stigao u fabriku, već smo iznajmljivali mehanizaciju. Čuli smo da su ga poslednji kupci imovine kompanije jedva izvukli iz ruku prvog vlasnika” – kažu nekadašnji radnici.

Podsjeća da su se tokom proteklih deceniju i po više puta obraćali tužilaštvu u nadi da će se utvrditi odgovornost pojedninaca za uništavanje ciglane. 

Oni sada pozivaju specijalnog tužioca da ovaj slučaj “jednom kada bude imao najmanje posla”, uzme u razmatranje i da razotkrije vinovnike privrednog zločina.

“Nije samo ciglana u pitanju, već čitava industrijska zona Rudeš u Beranama. Ona je danas u takvom stanju kao da je prošla bombardovanje. Kao da je pretekla u naletu cunamija, a niko nizašta nije odgovarao” – podsjećaju nekadašnji radnici ciglane. 

Priča o beranskoj ciglani nije do kraja nepoznata. 2005. godine privatizovalo je preduzeće Katel iz Podgorice. 

Već poslije dvije godine odlučili su da prekinu proizvodnju i hale poruše do temelja, pod izgovorom da će na istom mjestu napraviti modernu fabriku i da će kroz ulaganje određenih sredstava, osavremeniti proizvodnju, obezbijediti rentabilnost poslovanja i zaposliti dodatnu radnu snagu. 

Sva obećanja ostala su samo mrtvo slovo na papiru, a poslije brojnih protesta i sastanaka, sve se zavrilo uvođenjem drugog stečaja, kada je pedesetak radnika upućeno na biro rada. 

U međuvremenu fabrička imovina se sedamnaest puta našla na licitacijama, da bi na kraju bila nuđena za jedanaest puta manju cijenu od one koja je utvrđena prilikom prvog nadmetanja.

Poslije svega, Ciglanu je za 145.000 eura kupio jedan Beranac. 

Kakve su namjere sadašnjeg vlasnika zemljišta, površine oko trinaest hektara, nije poznato, ali već godinama ono zarasta u korov, dok jedino još nekadašnja stara upravna zgrada podsjeća da je tu nekada bila fabrika.Bivši radnici tvrde da je ova fabrika smetala uvozničkom lobiju, jer je sa svojim proizvodima, kako kažu, pokrivala značajan dio tržišta u Crnoj Gori.

“Opravdano sumnjamo da su moćnici iz krugova bliskih tadašnjim vlastima kumovali likvidaciji fabrike. Ubijeđeni smo da je naša fabrika smetala nekome od crnogorskih tajkuna koji se bave uvozom građevinskog materijala. To je glavni uzročnik što je “Katel” u potpunosti "pogazio" odredbe iz kupoprodajnog ugovora kojeg je potpisao prilikom privatizacije preduzeća”   - smatraju oni.

Portal „Pod lupom“ slučaj beranske cilglane odavno je smjestio među primjere gdje je stečajna mafija po znatno nižim cijenama kupovala imovinu propalih kompanija. Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) je ranije sačinila izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su ciglana i još neke fabrike u ovom gradu, dovedene namjerno do propasti, kao i da je ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća.

“Kod tih preduzeća se pokazao obrazac destruktivne privatizacije kroz stečaj, koji nije karakterističan samo za Berane već za čitavu Crnu Goru. Kompanije su prodate po deset puta nižoj cijeni od procijenjene. Obnavljanje proizvodnje im od samog početka nije bilo u planu, iako je to osnovni razlog privatizacije preduzeća”- naveo je MANS.

Iz ciglane su prije toga prodaje izneseni dvije tone bakra i dvije tone aluminijuma. Šleperi su danima nosili metalnu fabričku konstrukciju koja je završavala od Nikšića do željezara u regionu.

Kada se sve sabere i oduzme, ispada da je čak i procjena imovine beranske ciglane prije privatizacije kroz stečaj od million i po, bila nerealna i niska. 

Niko nije mogao odnijeti jedino resurse gline u obližnoj Budimlji, Jasikovacu i na Polici i to površine 30 hektara, sa procijenjenim rezervama od preko šest miliona kubnih metara, koji su od tada nesikorišćeni.