[ R.B. ]

JELUŠIĆ ZA PORTAL RTCG

"Politizacija obrazovnog sistema, ugledajmo se na Sloveniju"

Više je uzroka nazadovanja crnogorskih učenika u oblastima koje se mjere PISA testiranjem, ali je na prvom mjestu, ipak, politizacija obrazovnog sistema, ocjenjuje profesorica književnosti i bivša poslanica Građanskog pokreta URA Božena Jelušić. Za Portal RTCG kaže da ta politizacija intenzivno traje, pa se čak i osnažuje, još od devedestih godina prošlog vijeka. Smatra i da bi u kontekstu depolitizacije i decentralizacije mogli da se ugledamo na odlične rezultate Slovenije.

Koji su, po Vama, uzroci alarmantnih podataka o crnogorskom obrazovanju i rezultata PISA testiranja?

Više je uzroka nazadovanja crnogorskih učenika i učenica u oblastima koje se mjere PISA testiranjem. Sklona sam ipak da na prvo mjesto stavim politizaciju obrazovnog sistema. Ona intenzivno traje, pa se čak i osnažuje, još od devedestih godina prošlog vijeka. Politizacija je, uz rast nejednakosti i porazni neoliberalni ekonomski koncept „razvoja“ uspješno „pojela kredit“ koji je sistem obrazovanja stekao tokom perioda socijalizma, kao jedan od boljih sistema u okviru zajedničke države.

Imam potrebu da napomenem da je u prvoj polovini mog višedecenijskog staža škola u kojoj sam radila uglavnom imala direktore ili direktorice koji nisu bili članovi tadašnjeg Saveza komunista. To je bio poželjan, ali ne i ultimativan uslov izbora, što ćemo kao praksu vidjeti upravo u periodu višepartizma. U kontekstu depolitizacije i decentralizacije, mogu se možda posmatrati odlični rezultati Slovenije (od koje smo mi neuspješno pokušali da učimo). Znatno su iznad Crne Gore i Hrvatska i Srbija. Međutim, ne može se reći da u Srbiji nema politizacije, ali su tamo rezultati gotovo isti kao 2018. To predstavlja svojevrsni uspjeh, osobito kada se ima u vidu pandemija.

Postavlja se pitanje zbog čega Crna Gora nije uspjela da ostane na istom nivou postignuća iz 2018. Svakako će biti potrebne dodatne analize, ali mi se kao jedan od vodećih razloga nameće činjenica da smo mali sistem u kome se negativnosti brzo rašire. Međutim, moglo bi se razmišljati i o tome da je mali sistem lakše „izliječiti“, ako se to stvarno želi i ako ima političke volje.

Šta rezultati PISA testiranja govore o uspjehu obrazovnih politika Crne Gore?

Politizacija obrazovnog sistema je podrazumijevala drugačiji fokus i prioritete, konkretno „zauzimanje teritorije“ radi lakšeg uticaja i zapošljavanja. Tako su u drugi plan stavljeni potreba za konitnuiranom reformom obrazovnih politika, profesionalnim razvojem i selekcijom najboljih nastavnika, da ne pominjem promišljeno integrisanje tehnologije u obrazovanje.

U našem obrazovnom sistemu još uvijek nismo stigli do toga da primarni fokus treba da bude sposobnost kritičkog razmišljanja, a ne memorisanje gradiva. Nije bilo ni pravovremene evaluacije, koja bi podrazumijevala kontinuirano praćenje i reviziju nastavnih planova i programa i uvođenje inovativnih i efikasnih načina poučavanja. Činjenica je da se u unapređenje školske mreže izuzetno malo ulagalo, a migracijski tokovi su u međuvremenu sam sistem u pojedinim gradovima doveli do pucanja. Neću da kažem da se na svim ovim zadacima nikako nije radilo. Radilo se, sa više ili manje volje i uspjeha,  ali se nije radilo dovoljno i posvećeno, jer je bilo važnije sačuvati partijske interese. Podsjetiću samo koliko je napora i pregovaranja bilo potrebno da bi se u prošlom sazivu Skupštine Crne Gore izglasalo rješenje da direktore i direktorice na postavlja ministar ili ministarka već školski odbori.

Podsjetiću da smo, nakon otpočinjanja reforme 2000. imali obavezu da svakih šest godina evaluiramo i unapređujemo programe i udžbenike. Na to se spremno zaboravilo. Nakon čuvenog protesta na Cetinju 2009, početak decentralizacije je zaustavljen, a obrazovni sektor stavljen u ruke jedne partije. Tužno je što se i nakon izbora 2020. ovo rješenje branilo upornije nego ikad. U međuvremenu se manipulisalo jezikom, sada će izgleda vjeronaukom i vjerskim školama, odnosno radilo se i radi uglavnom na onome što je moglo izazvati ili očuvati podjele i društvenu dezintegraciju, a u korist kratkoročnih partijskih izbornih rezultata. Sve je vodilo daljim anomalijama unutar sistema: VIP odjeljenjima, vršnjačkom nasilju, korupciji i privatnim časovima koji su dodatno osnažili nejednakost, hiperpordukcij diploma Luča, hiperprodukciju u visokom obrazovanju, kupovinu diploma...

Svakako, treba pomenuti da je na rezultate kod nas takođe moglo uticati zatvaranje škola zbog pandemije. Istina, mi smo bili veoma ponosni zbog navodne brzine prilagođavanja na onlajn-učenje, a upravo tu su se pokazale neke od konkretnih slabosti našeg obrazovnog sistema. Naime, zemlje koje su tehnologiju ranije integrisale u obrazovne sisteme nisu imale negativan uticaj, pa je tako Singapur značajno unaprijedio sve svoje performance između 2018. i 2022. Napredovale u i Kina, Japan, Hong Kong, Koreja..., ali i Irska i Estonija. Naša karakteristika je to što smo zatvarali škole i kad treba i kada ne treba, poigravali se produžavanjem raspusta, a što je dodatno uticalo i na kvalitet i na snaženje nejednakosti u pristupu obrazovanju.

Koje reforme su neophodne našem obrazovanju? Ko sve treba da se uključi?

Važno je napomenuti da PISA testiranje nije nikakva ultimativna presuda o stanju obrazovnog sistema, već samo jedan od alata za mjerenje njegove uspješnosti. Treba biti oprezan u odnosu na moguću kulturnu pristrasnost testiranja, nedovoljnu pokrivenost određenih predmeta (u mnogim sistemima ima manje predmeta, a više časova za one koji se mjere PISA testiranjem), a ima prigovara i da je previše fokusa na testriranje uz zanemarivanje konteksta stvarnog učenja. Zato i prilagođavanje obrazovne strategije treba upodobiti sa specifičnostima i potrebama Crne Gore i njenim društvenim kontekstom. Većina strategija ipak polazi od slabosti koje je identifikovala PISA, što može da iziskuje reviziju nastavnog plana i programa, obuku nastavnika ili promjene u upravljanju obrazovanjem.

Naš trajni problem je takozvana negativna selekcija nastavnog kadra, zato je važno investirati u stalnu obuku nastavnog osoblja i u inovativne nastavne metode i strategije za rješavanje različitih potreba za učenjem. Kada je o tehnologiji riječ, kod nas su ključne teme nabavka laptopova za sve učenike i zabrana „pametnih telefona“. To, međutim, nije ni početak rješavanja problema, a suština je da se tehnologija Integrišite u obrazovanje, što svakako podrazumijeva pružanje pristupa učenicima i nastavnicima različitim digitalnim resursima i alatima.

U ovom trenutku, na primjer, ozbiljno se razmatra upotreba AI alata u pedagoškoj praksi, a kod nas se događa najgori od tri moguća scenarija: da učenici koriste AI, a da škola to ne prati niti se koristi u pedagoškoj praksi.Potrebno je osigurati da svi učenici, bez obzira na socio-ekonomsko porijeklo, imaju jednak pristup kvalitetnom obrazovanju. Tome će značajno doprinijeti programi obrazovanja u ranom djetinjstvu kako bi se obezbijedila snažnija osnova za učenje.

Istraživanja pokazuju i da rane intervencije takođe mogu imati dugotrajne pozitivne efekte. U prošlom sazivu Skupštine Crne Gore se iniciralo formiranje centra za ranu intervenciju, ali se potom stalo. Neoliberalni i prilično vulgarizovani ekonomski model je kod nas uzrokovao da su roditelji manje angažovani u razgovoru i pomoći djeci i da nema kvalitetne veze porodica-škola.Nastavni plan i program naglašava, ali ne istrajava na vještinama kritičkog mišljenja, rješavanju problema i na kreativnost, a PISA procjenjuje upravo ove veštine.

Zanimljiv je i jedan pedagoški pristup koji su neki od nas razvijali kroz nastavu medijske pismenosti. Riječ je o konceptu „četiri K“, odnosno paradigmi prema kojoj se savremena škola fokusira na četiri oblasti: Kritičko mišljenje, Kooperacija, Komunikacija i Kreativnost. Kod nas je Ispitni centar zadužen za praćenje i evaluaciju ishoda obrazovanja, ali se nije pokazao dovoljno istrajnim u identifikaciji oblasti u kojima je potrebno poboljšanje, preusmjeravanje i prilagođavanja obrazovnih politika. 

Mentalno zdravlje i dobrobit učenika i njihovih porodica takođe mogu značajno uticati na akademski učinak, a nas su tek teški oblici vršnjačkog nasilja doslovno prinudili da se okrenemo i ovom problemu. Najzad, važno je učiti od drugih, po mogućnosti i na tuđim greškama. Otuda i važnost da se posljednji rezultati PISA testiranja razmotre u kontekstu zemalja Zapadnog Balkana i vidi zbog čega mi ne možemo kao Slovenija, Hrvatska i Srbija, iako smo decenijama dijelili isti društveno-politički i institucionalni kontekst.  

Da li su Vam poznata iskustva zemalja koje su popravile/rade na obrazovnoj politici?

Čitajući izvještaj na sajtu OECD-a vidjela sam da je u OECD zemljama matematička pismenost „pala“ za 15 poena, u Norveškoj čak 30 poena, ali se popravila u Saudijskoj Arabiji, Dominikanskoj Republici, Kambodži, Paragvaju.... U našem regionu su za 30 poena „pale“ Albanija i Sjeverna Makedonija. Ukupno 18 zemalja se popravilo u matematici nakon 2018. Čitalačka pismenost bilježi pad još od 2009. i nastavlja se, što ukazuje da kovid-kriza nije vodeći problem, već da je u pitanju strukturni problem. Smatra se da nejednakost uzrokuje najveće probleme, a tamo gdje je više jednakosti  uglavnom postoje dobra bazična znanja i ishodi. 

Pošto je učenje na daljinu postalo naša nova reanost, treba reći da od njega ima benefita samo ako se tehnlogija integriše u brazovni proces, a učenici ovladaju samokontrolom rezultata takvog učenja. U tom smislu je važna dostupnost nastavnika, što predstavlja dodatni izazov i opterećenje inače nedovljno nagrađenog nastavnog kadra.

Zabrana pametnih telefona još je jedna od kontroverzi, jer ako se koristi kao alat za učenje i ako postoje jasna pravila, onda zabrane nisu potrebne.PISA rezultati dovode u pitanje i sistem ponavljanja razreda, od kojeg je bolje pružanje dodatne podrške, pa tako škola treba da bude „hab“ za društvenu koheziju.

Sve u svemu, posla je dosta ko hoće zaista da radi, a ne da mu prosvjeta bude šarena izborna varka.