Matija Miranović [ Portal RTCG ]

KAKO LjEKARI SAOPŠTAVAJU LOŠE VIJESTI

Rutinski pregled pretvorio se u pakao

  Imaš leukemiju. To je sve što su ljekari Kliničkog centra Crne Gore rekli, saopštavajući dijagnozu dvadesetpetogodišnjoj J. J. Došla je na rutinski pregled, ne sluteći da će joj se život promijeniti iz korijena. U izjavi za Portal RTCG, ona je kazala da ni zrno empatije nije osjetila u pristupu ljekara koji joj je saopštavao tu tešku vijest.

577507

Ilustracija (Foto: Pixabay)

"Iako ne postoji lak način da obavijestite pacijenta o lošem zdravstvenom stanju, ne mislim da je ljekar koji je čitao nalaze izabrao najsrećniji način za saopštavanje rezultata” kazala je ona.

Prisjetila se svog osjećaja nakon izrečene dijagnoze.

“Nevjerica, odbijanje da povjerujem da se to meni dešava, i histerični smijeh pamtim kao moju prvu reakciju na dijagnozu leukemije. Sjećam se da mi je kroz glavu prolazilo da nije moguće da se to meni desi, a onda sam počela da razmišljam kako će moji živjeti bez mene”, kazala je ona prisjećajući se tog stresnog momenta.

Bez odgovora iz KCCG

Najveću zdravstvenu ustanovu u našoj zemlji, u kojoj se sve to dogodilo, pitali smo na koji način ljekari saopštavaju teške vijesti pacijentima, te da li postoji priprema za tako nešto. Pitali smo ih, između ostalog i kako komentarišu postupak ljekara koji je razgovarao sa našom sagovornicom, ali odgovor na pitanja nijesmo dobili.

O pristupu koji ljekari treba da imaju kada sopštavaju teške vijesti pacijentima razgovarali smo sa psihološkinjom Stelom Burzanović, koja je kategorična da doktori moraju početi da stavljaju komunikaciju sa pacijentom u fokus i da je maksimalno prodube.

Burzanović, koja je profesorica psihologije, navodi da je sposobnost ljekara da komunicira i pristupi pacijentu na pravi način ključna za saopštavanje teških vijesti.

„Kada govorimo o teškim vijestimo moramo znati da su one nekada neizbježne i nije svejedno na koji će se način saopštiti. U srcu svakog odnosa doktor - pacijent leži jedna jako bitna stvar, odnosno komunikacija. Prirodna reakcija na loše vijesti upravo je tuga ili bijes, i zato je jako važan način plasiranja loših vijesti, upravo u cilju izazivanja što manje negativnih emocija“ poručila je Burzanović za RTCG.

Ističe da se loša vijest nipošto ne smije reći na samom početku, već se mora sačekati pravi trenutak za to.

“Sendvič metod” najbolji pristup za pacijenta

„Trebalo bi upotrijebiti takozvani „sendvič metod", odnosno da se umetne loša vijest između dvije dobre. Prvi korak je da se identifikuje šta će se reći na samom početku, šta je to što se prije negativnog događaja odvijalo dobro. Potom se pređe na predstavljanje činjenica. Posle inicijalne dobre vijesti, krene se na lošu vijest. Problematičnu stvar treba izgovoriti mirnim tonom, ravnim, neemotivnim glasom. Nakon što se jasno kaže šta ne valja, treba istaknuti ono što je pozitivno, što može pomoći, pozitivni ciljevi, terapija i slično“ objašnjava Burzanović.

Različite osobe, različito prihvataju teške vijesti.

Burzanović govori o tome da kako će pojedinac reagovati zavisi od njegove strukture ličnosti i mehanizama odbrane koje koristi, a neke od reakcija su ljutnja na sudbinu, zdravstveni sistem, strah od patnje i smrti, negacija i ponašanje kao da se ništa nije dogodilo, pobuna i pitanje zašto baš ja, smjene nade i očaja.

„Bez obzira na inicijalnu reakciju, u narednom periodu svaka osoba će prolaziti kroz niz emocionalnih stanja koja se izmjenjuju, od tuge i utučenosti, do potpunog optimizma i volje za liječenjem“, kazala je Burzanović.

Lošu vijest prvo treba nagovijestiti

Pojašnjava da doktori prije nego saopšte tešku vijest, moraju znati kako da je nagovijeste, te kontrolisati verbalnu i neverbalnu komunikaciju.

„Čak i osobama koje imaju razvijene komunikacijske vještine nije lako izreći lošu vijest drugoj osobi. Prije nego kažemo samu lošu vijest, poželjno je nagovijestiti je. Treba pratiti reakciju osobe, ostaviti joj vremena da shvati šta smo rekli. Ako se doktor ne snalazi najbolje može koristiti stručne medicinske izraze, izbjegavati da bude nasamo s pacijentom“ predlaže Burzanović.

Kao i u svim životnim situacijama, tako i u ovim okolnostima je podrška od porodice i prijatelja najpotrebnija.

Burzanović konstatuje da je u takvim momentima jako važno da se osobe ne zatvaraju i da otvoreno govore o svemu što ih tišti, jer otvoren razgovor i konstantna komunikacija sa najbližima i njihova podrška ima velike benefite na samo mentalno zdravlje čovjeka.

Da su joj prijatelji i poriodica bili najznačajniji u cijelom procesu, rekla je i J. J.

„Uz podršku porodice i prijatelja, koji mi ni u jednom trenutku nijesu dozvolili da pokleknem uspjela sam da smognem snagu, prihvatila realnost i krenula sa terapijama koje su dale rezultate, budući da je bolest otkrivena u ranoj fazi. Borba je teška, ali uspješna, i terapije koje radim u inostranstvu daju rezultate” zaključila je ona.