[ Ljiljana Brnović, TVCG ]

HRVATI U PODGORICI

Dijaspora nastala iz ljubavi

Hrvati koji žive u Podgorici doseljavali su se iz svih djelova Hrvatske, u vrijeme kad je bivša Jugoslavija bila zajednička domovina. Neki su se zaljubili i došli, a drugi su došli, pa se zaljubili. Možda jedinstven primjer dijaspore koja je nastala zbog ljubavi, a ne zbog interesa i novca.

Razgovarali smo sa Marinom Čavelišom inženjerom elektrotehnike i seizmologom, Juricom Žarkovićem inženjerom elektronike i sa doktorkom Svjetlanom Zeković, specijalistom kardiologije i pedijatricom. Svako od njih ima što da kaže o tome kako im je Crna Gora postala zemlja života.

Priču o tome kako se rodio u Titogradu današnjoj Podgorici, otvara Marin. Njegov otac Martin je nakon Drugog svjetskog rata prekomandovan u Crnu Goru sa Pelješca, kao vojni telegrafista i u to vrijeme preseljenje je bilo sasvim normalno, priča Marin Čaveliš.

Cetinje je, kaže, odredilo sudbinu njegovog oca, gdje je upoznao Milevu Leković, zaljubio se i oženio njome. Kasnije su se preselili u Podgoricu, a u braku sa lijepom Cetinjankom dobio je sina Marina 1959, a zatim i ćerku Zdenku. Porijeklom sa Pelješca Martin Čaveliš ostao je u Podgorici do svoje smrti, priča nam njegov sin.

‘’Mnogi njegovi prijatelji, koji su bili isto na prekomandi, vratili su se u Hrvatsku, ali moj otac nije, što znači da je to bila baš velika ljubav da zbog svoje žene Crnogorke ostane do kraja života u Podgorici”, sa vedrinom na licu govori Marin.

Marinov otac je bio pasonirani radioamater i pionir Televizije u Crnoj Gori. Kao zaljubljenik u radio uređaje, nije se zadovoljio samo njihovom upotrebom, već ih je popravljao i pravio nove. Tako je sticao znanja iz elektronike koja su mu omogućila izradu televizora.

Davne 1956. godine je napravio crno bijeli televizor sa kojim su na Lovćenu prvi put gledali TV signal italijanske televizije. U takvom okruženju Marin kaže, da ništa nije mogao drugo da postane do elektroinženjera i život u očevoj radionici odredio je njegovu životni put i profesiju.

Životni put elektronike izabrao je i Jurica Žarković, takođe, rođeni Podgoričanin, Marinov dobar prijatelj, pasionirani radio amater. Priča nam o svom šibenskom porijeklu i dolasku njegovog oca Anta u Crnu Goru. Iako je tada došao poslom, kao mladi arhitekta, ljubav je bila presudna da ostane ovdje, kaže Jurica.

“Iz braka sa mojom majkom Durmitorkom, rodio sam se ja, a ime sam dobio po mom didi Juraju koji je bio inženjer, a u cijeloj familiji gotovo svi su se bavili brodogradnjom i inženjerstvom”, navodi Jurica.

Jurica sa ponosom priča da je Crna Gora njegova domovina, da je otac Ante volio crnogorsku zemlju kao da se rodio u njoj, a Jurica posebno naglašava da je rođeni Podgoričanin i da je tu njegov život, gdje se oženio, dobio djecu, tu se školovao, magistrirao na medicinskoj elektronici, ukratko, ostvario je u Crnoj Gori sve što je želio.

Zajednicu Hrvata i prijatelja Crne Gore u Podgorici vodi Svjetlana Zeković. Rođena Osječanka, kao mlada ljekarka, s diplomom zagrebačkog Sveučilišta, u tadašnji Titograd, stigla je davne 1973. godine i nije došla tek tako, već zbog najuzvišenije emocije, zbog ljubavi.

Svjetlana uz osmijeh priča da je supruga upoznala kad je imala samo 17 godina na susretu gimnazija u Baru, ali je on čekao da završi fakultet, jer to je, naglašava, bila velika Jugoslavija gdje su i ljubavni odnosi bili mnogo ozbiljniji i pouzdaniji, kamoli što drugo. Tu se udala, rodila djecu, kasnije je specijalizaciju i subspecijalizaciju završila u Beogradu i vratila se svojoj, kaže, Crnoj Gori, jer Hrvatskoj, faktički, nije dala nista osim što je rođena u Osijeku.

Zajednica okuplja sve, finansira se iz više izvora a cilj je da se sačuvaju identitet i da se ne zaboravi odakle potiču. Dobrodošli su svi, svih vjera i nacija, vrata zajednice su vrata humanosti i upoznavanja, kaže nam doktorka Zeković. Ponavlja da sve što su ulagali i znanje i obrazovanje, ulagali su u ovdje i pored ponuda koja su stizale sa strane Crna Gora je njihov životni izbor.

Crna Gora domovina, Hrvatska otadžbina

I jesu uložili dosta, Marin Čaveliš je u Zavodu za seizmologiju već 27 godina. To je posao, kaže, koji je usko povezan sa njegovim obrazovanjem.

Radi na održvanju intrumenata, održavanju seizmološke mreže, obrađuje i objavljuje kad se desi zemljotres. Sa druge strane Seizmološki zavod mu je dao i mogućnost da sam pokrene neka istraživanja uticaja zemljotresa na jonosferu, na atmosfersko električno polje, napravio instrumente, tako da je bio zanimljiv posao, kaže Marin.

“Prije toga radio sam u Željeznici Crne Gore i tamo je moja kreativnost došla do izražaja, pa sam napravio ispitni sto za lokomotivu koji se i danas koristi čime se ja veoma ponosim”, kaže Čaveliš.

A Jurica Žarković, osim što mu je profesija elektronika, zaljubljenik je u paraglajding, ali ne onaj na koji smo navikli. On je prvi i jedini registrovani pilot motornog paraglajdera u Crnoj Gori, za koji je, kaže, trebalo hrabrosti. Ušao je i u tu avanturu, jer mu je strah koji osjeća dok je iznad zemlje otvorio neke nove vidike.

“Strah je autokorektiv, kad letite shvatite i gdje ste grešni i gdje ste dobri, a pogled i sloboda sa visine od vas napravi i boljeg čovjeka i boljeg inženjera ali i boljeg pilota”, kaže Jurica.

A kad dođe u Šibenik i sjedne sa svojim društvom, oni kažu - stigao nam je Crnogorac Jure.

Šibenik je uvijek bio jezgro dalmatinske kulture, vrijednih i dobrih ljudi, a pa ga raličitost Crne Gore zadivljuje.

“Toliko je boja ovdje, od nacija, vjera, do planina do mora, a svaka boja ima svoju melodiju i to čini bogatstvo i društveno, ali i lično, ali tvrdim da smo tu svi jedni za druge kad smo u nevolji”, navodi Jure.

Doktorka Svjetlana Zeković, iako više od polovine života ne živi u Osjeku, ne zaboravlja svoje korijene i odlazi u rodni grad, gdje ima porodicu.

Rođena kao Čehinja od majke Njemice, jedna baka je bila Slovakinja, druga Hrvatica, kaže da u porodici imaju svih nacionalnosti, a ono što je posebno kod dijaspore, ističe doktorka Zeković, je osjećaj da kada odu u rodni grad žele da se vrate u Crnu Goru, a kad su tu žele da su u zavičaju.

Ista priča je Marina Čaveliša. Kad ode na Pelješac, kaže, da jedva čeka da nađe tv ili radio stanicu da vidi i čuje vijesti iz Crne Gore, a kad je ovdje žudi za svojim selom Žuljane odakle je njegov otac davne 1946. godine došao tu.

Rodoljublje je za Marina ljubav prema zemlji njegovih predaka, a domoljublje je ljubav prema domu Crnoj Gori gdje je rođen.

“Kao što vidite sad pričam potpuno podgoričkim naglaskom, čim pređem granicu u meni se probudi čakavski dijalekt, kako to, nemojte me pitati, jer ni sam sebi ne umijem da objasnim”, kaže Marin.

Hrvati po prijeklu, crnogorski građani čine gotovo petinu hrvatske populacije u Crnoj Gori.
Žive u svim gradovima u kojima je bila nekadašnja industrija ili vojne kasarne. U Podgorici njih i njihovih potomaka ima nekoliko stotina, u Nikšiću oko tri stotine i po nekoliko desetina ih je u Pljevljima, Bijelom Polju, Beranama.

Koliko god, tu je već i treća generacija koja je svoje naslijeđene kulturološke vrijednosti ugradila u crnogorsko društvo i što više nacionalne, vjerske i rasne šarolikosti, Crnu Goru mogu da učine samo boljom...