rtcg.me

TONSATI ZA PORTAL

Vratiti Boga u središte Božića

Uporno se izbjegava religiozna bit Božića, a naglašavaju se nebitne stvari. Ako smo u sebi nesređeni i nesretni, mir nam neće donijeti nikakve gozbe ili skupocjeni pokloni, poručuje don Robert Tonsati.

Božić, najradosniji hrišćanski praznik, otkriva nam neizmjernu ljubav Boga prema čovječanstvu, ljubav radi koje se sam Sin Božji rodio, kao obično djetete, u običnoj porodici. Bog tako na tjelesni način dolazi među ljude, bez ikakve pompe i sjaja, rađa se kao siromah među siromasima, u zabačenom Vitlejemu. Taj događaj je prekretnica u istoriji čovječanstva, objašnjava duh i značenje Božića, kancelar Kotorske biskupije don Robert Tonsati.

"Ako se rođenje djeteta smatra jednim od najradosnijih događaja u ljudskom životu, koliko bi se više trebali radovati zbog činjenice da je sam Bog postao čovjekom? Božje utjelovljenje ne govori nam samo o njegovoj ljubavi, već i o ljudskom dostojanstvu. Njegovo rođenje u vremenu, u bijedi i siromaštvu, osvjetljava sve naše ljudske tmnine i bijede, daje smisao našem životu i izbavlja nas od lutanja i stranputica: no, treba nam srce koje je spremno osluškivati Riječ, prihvatiti Božju prisutnost u našem životu i našem svijetu. Potrebna nam je nepatvorena, iskrena i jednostavna vjera, da bismo u Betlehemskom djetetu znali prepoznati Boga".

Proslava Božića, upravo je podsjećanje na taj događaj, ali i poziv na dostojan hrišćanski život, koji se, podsjeća Tonsati, možda najslikovitije vidi u božićnom govoru Svetog Leona Velikog koji je rekao: "Danas se, predragi, rodio naš Spasitelj. Radujmo se! Nije dopušteno da vlada tuga, gdje se slavi rođendan Života, koji je uništio strah od smrtnosti i donio nam iz obećane vječnosti veselje. Nitko nije izdvojen od udjela na toj radosti. Svima je jedan razlog zajednički za veselje. Gospodin naš, razoritelj grijeha i smrti, nije zatekao nijednoga čovjeka slobodna od krivnje. Stoga je došao sve osloboditi. Neka se veseli sveti jer se približio vijencu. Neka se raduje grešnik jer se poziva na oproštenje. Neka se ohrabri poganin jer je pozvan na život."

Stvarni i komercijalni praznik

Bilo da ste vjernik ili ne, Božić ćete na neki način obilježiti. Ako ništa drugo - neradnim danima. Međutim, najizraženije obolježje praznika posljednjih godina je čini se prekomjerno trošenje novca.

Konzumerizam je jedna od glavnih karakteristika društva, na globalnom nivou. Trgovačka logika odavno je, kaže Tonsati, našla načine kako da unovči praznike i važne događaje u životu pojedinaca i porodice, stvarajući usiljenu potrebu za kupovinom stvari koje bi trebalo da nam obezbijede osjećaj praznika. A upravo to je, poručuje, obesmišljavanje Božića.

"Počevši od hrane i pića, pa preko odjeće i dekoracija, praznici se, čini se pretvaraju u pražnjenje novčanika i bankovnih računa. Vrhunac besmisla, s vjerske točke gledišta, je poplava tzv. posnih proizvoda. Ako se postom odričemo određene hrane, to nikako ne znači da ju trebamo zamijeniti posnim varijantama jer u tome zapravo nema nikakvog odricanja, a onda ni smisla. Ono što se prije smatralo izvorno sirotinjskom, pokorničkom hranom, danas se prodaje kao skupi delikates. Samo po sebi, to je kontradiktorno bilo kakvom postu".

Zabljesnuti prazničnim ponudama i akcijama, pravimo nepotrebne troškove. Stolovi su pretrpani hranom, ispod jelki pokloni, a za sve to tvrdi, nema opravdanog razloga.

"U takvoj, maničnoj potrošnji, gubimo iz vida temeljne razloge naših blagdana. Blagdanski stol ne smije biti prilika za „takmičenje“ sa prijateljima, već treba biti mjesto zajedništva. Ako smo u sebi nesređeni i nesretni, mir nam neće donijeti nikakve gozbe ili skupocjene stvari. Djeca se sve manje raduju jednostavnim poklonima, a sve više očekuju skupocjene gadžete".

To nije nešto što se ne može korigovati smatra Tonsati, ali je potreban zaokret u našem načinu razmišljanja.

"Uz pražnjenje novčanika, uspjeli smo blagdane „isprazniti“ od njihovog istinskog značenja. Božić je rođendan Kristov, a čini se da ga slavimo bez slavljenika“ – bez malog Isusa".

U nekim azijskim zemljama, koje nemaju hrišćansku tradiciju niti veliki broj hrišćana, vremenom se ustalila proslava „zapadnjačkog“ Božića, punog uobičajenog kiča, svjetala, lampica, ukrasa, jelki, Djeda mrazova, „ali nigdje u cijeloj priči Isusa, radi kojeg bi se Božić trebao slaviti“.

Nijesmo ni mi mnogo dalje od toga, smatra Tonsati, dodajući da podliježemo tendenciji Zapada, koji Božić sve više želi da pretvori u neku zimsku manifestaciju. Uz komercijalizaciju, sve je prisutnije i „neutralisanje“ praznika, do kojeg, kaže, dolazi zbog lažne političke korektnosti.

"Uporno se izbjegava religiozna bit samog blagdana, a daje se naglasak na nevažnim stvarima. U prošlosti, u vremenu oskudice, Božić je s pravom bio blagdan obilja, međutim u današnje vrijeme, pretvoren je u izliku za pretjerivanje. Nažalost, to ne može biti dalje od njegova istinskog značenja. Ako smo vjernici, onda bismo morali naučiti razlikovati stvarne vrijednosti, te se boriti protiv površnosti i ispraznosti, protiv devalvacije istinskih vrijednosti i surogata koje nam zakon tržišta nameće. Moramo Boga vratiti u središte našeg Božić".

Božić u sjenci Nove godine

Osim potrošačke stihije, kojoj smo skloni za Božić, čini se da nikako ne možemo da se oslobodimo ni fenomena inverzije dva praznika. Božića i Nove godine. Posljedica je to, kaže Tonsati, potrebe ranijeg političkog sistema, da religiozni praznik kakav je Božić, svede na minimum, pošto nije mogao da ga iskorijeni iz društva.

"U vrijeme komunizma u bivšoj Jugoslaviji, religija nije bila među popularnim stavkama. Iako su javni skupovi, proslave i veliki sportski događaji, po svojoj koreografiji imali itekako oznake religiozne obrednosti – doduše „civilne religije“, sama tradicionalna kršćanska vjera u javnom izričaju je bila suzbijana. Ono što se nije moglo u potpunosti suzbiti je pučka tradicija tako duga, kao što je proslava Božića, zato ju je trebalo nekako nadomjestiti. To se učinilo potenciranjem proslave Nove godine".

Tako su uobičajeni ukrasi, proslave u firmama i porodicama, pomjerene za pet dana.

"Prenaglašena proslava Nove godine karakteristična je za zemlje koje su izišle iz sličnog društvenog uređenja. Božićne čestitke su postale novogodišnje, božićno drvo postalo je novogodišnje. Ono što je u cijeloj priči apsurdna je činjenica da je ta Nova godina intrinsično vezana za Kristovo rođenje i kršćanski kalendar, jer se u sadašnjem kalendaru, „nova era“ računa od Kristova rođenja a ne od nekog drugog događaja, kakvih primjera ima u prošlosti".

Nakon pada komunizma, i društvenih promjena, došlo je do novog apsurda, koji je, smatra, karakterističan isključivo za neke zemlje sa prostora bivše Jugoslavije. To je da se čestitaju novogodišnji praznici, ili da se najprije čestita Nova godina pa onda Božić.

"U prvom slučaju, rekao bih da se radi o staroj navici ispuštanja Božića, a u drugom, o temeljnom nerazumijevanju ustrojstva kalendara. U bilo kojem kršćanskom kalendaru, Božić uvijek prethodi Novoj godini i ne može biti obratno".

Kod nas se, opet zbog kalendarske razlike, ustalio i naziv „katolički Božić“. Tonsati smatra da je pogrešno uvjerenje da se on slavi 25. decembra, a pravoslavni Božić 7. januara.

"I katolici i pravoslavci slave Božić 25. decembra, jedina je razlika u kalendarima kojima se služe. Po Gregorijanskom kalendaru se ne ravna samo Katolička crkva i crkve reformacijske baštine, već i brojne Pravoslavne crkve diljem svijeta. Svi ti kršćani slave Božić na isti dan".

Suživot je dugotrajni proces

Božić je kod hrišćana i vrijeme praštanja. Crna Gora je, čini se, uspjela da iza sebe ostavi i neke nemile događaje i da se usaglasi makar u jednom – da i dalje gradi tradiciju poštovanja multikonfesionalnosti. A za nju je potrebna tolerancija. Tonsati međutim poručuje da sama po sebi, tolerancija, nije vrijednost koju treba apsolutizovati.

"Tolerancija je trpeljivost, podnošenje nekog tko je različit od nas, nekog ko se razlikuje po naciji, vjeri, jeziku ili na neki drugi način. Ako govorimo o formalnoj mulikonfesionalnoj toleranciji, možemo zaključiti da Crna Gora jeste tolerantna. No, na kojim nivoima i u kojim međuodnosima, te koliko zaista vlada međusobno poštovanje, uvažavanje, želja za razbijanjem barijera i predrasuda, o tome bi se svakako dalo raspravljati, ali mislim da ovdje sada nije prilika kako ne bismo upali u generalizacije i nedorečenosti".

Treba, kaže, da težimo onom stepenu suživota, koji ide puno dalje od same tolerancije, a to vidi kao dugotrajni proces koji traži neprekidno ulaganje i izgradnju.

Ratka Pavlović