[ radioberane.me ]

Almedina Šota: prva, ali i dalje nevidljiva

Snimci i fotografije maturske šetnje iz Berana obišli su region za manje od 24 sata. Svi su se divili mladosti, ljepoti i raskošnim toaletama. Među ponosnim maturantima, sa osmijehom koji je krio neizgovorenu borbu, bila je i Almedina Šota.

Za Almedinu, to nije bio samo trenutak kada je u najljepšoj haljini prošetala korzom, bio je to trenutak istorije. Ona je prva djevojka iz romske zajednice u Beranama koja je završila srednju školu.

Nakon tri godine pohadjanja redovnog nastavnog procesa u Srednjoj stručno školi ” Vukadin Vukadinović” , smjer konobar, došla je do samog kraja. Ostao joj je još samo stručni ispit, kao svjedočanstvo ne samo njenog znanja, već i nepokolebljive volje da se izbori s predrasudama, siromaštvom i dugogodišnjom nevidljivošću.

Međutim, nakon što se slavlje stišalo, Almedina se vratila u stvarnost. Realnost koja kaže da uprkos svom uspjehu, Almedina ne može da se zaposli, ne može da otvori bankovni račun, da ovlasti nekoga, pa čak ni da pređe granicu. Za državni sistem, Almedina Šota, jednostavno ne postoji.

Rođena prije 19 godina u Beranama, u porodici izbjeglih sa Kosova tokom ratnih devedesetih, Almedina nema crnogorsko državljanstvo. Nema rodni list, ličnu kartu ni pasoš.

“Ne tražim ništa više od prava da obezbijedim pristojan život”

Almedina živi u domaćinstvu sa još šest članova porodice. Roditelji su joj teško bolesni. Jedini prihod koji imaju je dodatak za njegu i pomoć od svega 89,16 eura koju prima njena baka. I pored svega, Almedina ne odustaje.

„Želim da radim. Želim da imam svoj dinar. Da pomognem roditeljima, da izvučem porodicu iz bijede. Ne tražim ništa posebno, samo ono što bi trebalo da mi pripada samim rođenjem, priliku da radim i zaradim za normalan život“, kaže Almedina tiho, ali odlučno.

Njenu borbu prepoznali su i oni koji su je godinama pratili u školskim klupama. Valentina Pešić, nastavnica u toj školi, kaže da je Almedina uzorna učenica, posvećena i skromna, primjer kako se voljom i trudom može savladati sve, osim nepravde.

„U prilikama zbog kojih kojoj mnogi odustaju, ona je istrajala. Činjenica da je jedina koja je došla do samog kraja, govori o tome koliko je posvećena tome da nađe bolji život. Ono što najviše boli je što sada, kada bi trebalo da krene dalje, sistem joj to ne dozvoljava“, kaže profesorica Pešić.

Bilo je trenutaka kada je i ona bila na korak od toga da odustane, jer su , kako kaže profesorica Pešić, ” prepreke bile ogromne”. Ipak nije, zahvaljujući zaposlenima u školi, ali i porodici koja joj pruža veliku podršku.
Simptom većeg problema

Njena priča nije usamljena. Hiljade pripadnika romske i egipćanske zajednice u Crnoj Gori, rođeni u Crnoj Gori, ostali su „nevidljivi“, žrtve složene administrativne situacije i višedecenijskog zanemarivanja od strane institucija.

Prema podacima Prvog popisa pripadnika romske i egipćanske populacije u Crnoj Gori koji je realizovalo je Ministarstva rada i socijalnog staranja u saradnji sa Ministarstvom ljudskih i manjinskih prava, Ministarstvom prosvjete, nauke i inovacija i njemačke organizacije „Help , više od 7% nosilaca domaćinstava nema lična dokumenta, dok je 4% osoba potpuno neupisano u registar rođenih. Više od 36% nema pasoš, a čak 216 djece živi bez ikakvog pravnog statusa.

Ovaj problem predstavlja direktno kršenje osnovnih ljudskih prava, uključujući pravo na identitet, obrazovanje, rad, zdravstvenu zaštitu i slobodu kretanja.

Sultan Beća, dugogodišnji borac za prava RE zajednice, ističe da je Almedina simbol svega što sistem godinama ignoriše.

„Almedina je za ponos našoj zajednici. Njen uspjeh je ogroman. Ona je svijetli primjer upornosti, ali i pokazatelj koliko je država zakazala. Koliko god pojedinci bili snažni, bez podrške institucija ne mogu izaći iz začaranog kruga siromaštva i pravne nevidljivosti. Ako sistem ne pronađe rješenje za Almedinu, šalje poruku da trud i znanje kada dolaze iz romske zajednice nisu dovoljni“, upozorava Beća.

Pravo, a ne privilegija

Tokom školovanja, Almedina je bila korisnica stipendije koju Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija dodjeljuje učenicima i studentima iz romske i egipćanske zajednice koji redovno pohađaju srednju školu ili studije u Crnoj Gori. To joj je bila jedina sigurna podrška, simbol da je sistem prepoznao njen trud.

Sredstva umjesto nje podizao je njen otac, kao zakonski zastupnik. Kada je napunila 19 godina, prestala je ta mogućnost. Postala je punoljetna, ali ne i priznata u očima države. Bez dokumenta ne može formalno preuzeti ono što joj pripada. Tako je, uprkos svim rezultatima i zaslugama, ostala uskraćena i za ono malo podrške koje joj je ranije bilo dostupno.

Almedinin primjer treba da bude podsjetnik da obrazovanje, ma koliko bilo važno, nije dovoljno ako nakon toga slijedi institucionalna blokada. Potrebna je jasna politička volja, efikasni mehanizmi za naknadnu registraciju i pravna rješenja koja neće ostavljati mlade živote u pravnom vakuumu.

Almedina Šota je postigla ono što mnogi u njenim okolnostima nisu uspjeli. Završila je školu. Nije odustala. Sanja o budućnosti u kojoj će svojim radom obezbijediti dostojanstven život. Ali snovi ne mogu biti zamjena za ličnu kartu.

Država koja se ponosi inkluzijom i ljudskim pravima mora dokazati to djelima. Almedina je učinila svoj dio. Red je na institucijama.

Autorka teksta je novinarka

Milena Bubanja Obradović