Marko Vešović

Raonić: Napravljen ozbiljan iskorak, RTCG snažna i odgovorna institucija

Kada je prije četiri godine izabran za generalnog direktora RTCG-a, Boris Raonić preuzeo je jednu od najosjetljivijih javnih funkcija u zemlji, u instituciji čiji je javni ugled bio godinama narušen. Diplomirani pravnik iz Podgorice, bivši novinar i dugogodišnji istaknuti aktivista nevladinog sektora, Raonić je obećao pristup da bude “menadžer u pravom smislu”, a ne “mikromenadžer i urednik”. Dio javnosti dočekao ga je kao dah promjene, a dio “na nož”. Četiri godine kasnije, RTCG je vratio povjerenje javnosti i gledanost konstantno raste. Za veliki dio javnosti, to su dokazi sistemske obnove. Za druge – kulise pod kojima se, kako tvrde, nastavila politička instrumentalizacija. Raonić pak tvrdi da je Javni servis po prvi put nakon mnogo vremena istinski nezavisan, i da upravo ta nezavisnost proizvodi otpor. Šta je urađeno, a šta je ostalo van fokusa? Šta je sa sudskim sporovima i presudama? Šta je bila cijena borbe za “servis svih građana”? I da li je balans moguć u društvu koje pod tim podrazumijeva sve osim ravnoteže? U intervjuu za Portal RTCG, Boris Raonić odgovara na ova pitanja.

• Kada ste prije četiri godine došli na čelo RTCG-a, rekli ste da ulazite u prostor koji je decenijama bio ogledalo negativnih praksi. Danas tvrdite da je RTCG ogledalo moguće budućnosti. Šta se konkretno promijenilo, a šta je i dalje upitno?

 RAONIĆ: Pitanje zahtijeva opsežnu elaboraciju, ali u najkraćem, RTCG je tada bio slika svega što je crnogorsko društvo godinama trpjelo: neodgovornost, odsustvo dugoročnog planiranja, niska profesionalna očekivanja i sistem koji je često služio interesima pojedinaca, a ne javnosti. Danas, nakon četiri godine, možemo govoriti o drugačijem Javnom servisu u kojem postoji red, profesionalna odgovornost i jasna vizija. RTCG više nije mjesto improvizacije, već ozbiljna institucija čiji svaki korak ide u javnom interesu. Tako radimo, a tako i planiramo. Ali to ne znači da je posao gotov. Imamo mi još dug put ispred nas, još mnogo rada, da bismo stigli tamo gdje želimo da budemo i do nivoa za koji smatramo da RTCG zaslužuje. Još se susrećemo s pokušajima da se stvari vrate unazad. I to je borba koju ne vodimo samo mi u menadžmentu, nego i veliki broj vrijednih i posvećenih ljudi unutar kuće.

• Jedna od važnijih promjena koju spominjete jeste radna disciplina i racionalizacija kadra. Možete li to konkretizovati? Kada to kažete, šta to treba da znači građaninu koji nema vezu s Javnim servisom osim putem malih ekrana?

RAONIĆ: Naravno. Broj zaposlenih je racionalizovan, broj honoraraca prepolovljen, čime je mnogima omogućena egzistencijalna sigurnost što je izuzetno važna stvar za radnika. Ugovori su postali stabilni, a zaposleni su dobili osnov da planiraju svoj život.

Takođe, kao posebnu odgovornost prema građanima čijim smo novcem mi finansirani, uklonjena je praksa da neko ne dolazi na posao a uredno prima platu, i to ne kroz represiju, već kroz vraćanje smisla radu. Nismo dozvolili da odgovorni i vrijedni radnici osjećaju da su izigrani. I moram to posebno naglasiti: veliki dio zaposlenih u RTCG je nosio ovu promjenu. Ljudi su pokazali ozbiljnost, dostojanstvo i osjećaj odgovornosti prema poslu. Mi smo im dali uslove, oni su uzvratili posvećenošću. 

• Više puta su u javnosti zabilježene tenzije između Sindikata zaposlenih RTCG i menadžmenta kuće. U čemu je konkretno suština tog neslaganja?

RAONIĆ: Da budem potpuno jasan, nije sporno da postoje razlike u stavovima. Nije neprirodno da postoje. Ali ono što je paradoksalno jeste da menadžment već više od pola godine pokušava da obezbijedi povećanje plata za zaposlene, dok otpor tome – vjerovali ili ne – dolazi upravo od onih koji bi po logici stvari trebalo da budu najbliži saveznici. Umjesto podrške, dobijali smo opstrukcije i formalističke blokade. Menadžment već više od pola godine pokušava da izdejstvuje povećanje zarada, predlažemo, guramo, tražimo rješenja, insistiramo. I šta dobijemo? Otpor ne od države, već od onih koji bi po definiciji trebalo prvi da traže bolje uslove za radnike. Uz to, kolege iz sidikata u javnost iznose neke temeljno netačne informacije, na primjer one rekonstrukciji zgrade RTCG, što je javnost skoro imala prilike da čita. Što se radi sa motivima meni potpuno neshvatljivim.

Ali to vam zapravo najbolje pokazuje gdje su stvarni prioriteti i ko se za šta zaista zalaže. Nama je jasno da su ljudi temelj svega, i zato se ta borba ne vodi iz političkih ili sindikalnih kabineta, već iz uvjerenja da rad mora da se poštuje i adekvatno nagradi.

A da smo posebnu pažnju - čak bih rekao da nam je to fokus! - posvetili ljudima koji ovaj sistem svakodnevno drže na nogama, dokazuje to što su plate povećane u prosjeku za 40%, što je uvedena pomoć za liječenje zaposlenih i članova njihovih porodica, i što su pokrenute brojne sportske i humanitarne aktivnosti koje njeguju duh kolektiva i osjećaj zajedništva. Jer institucija vrijedi onoliko koliko vrijede ljudi koji je svakog dana stvaraju iznutra.

• RTCG je jedna od rijetkih institucija koja je sprovela program stambenog zbrinjavanja zaposlenih. U javnosti se mnogo govorilo o tome, i pozitivno, ali i negativno. Kako je došlo do toga?

RAONIĆ: Da, to jeste nešto što zaslužuje da se posebno istakne. RTCG je, kroz vrlo transparentnu i precizno normiranu proceduru, obezbijedio 90 stanova za svoje zaposlene. U vremenu kada su cijene nekretnina sve dalje od dometa prosječnog radnika, ovo nije samo socijalna mjera – to smo mi shvatili kao pitanje dostojanstva zaposlenih.

Naši ljudi godinama nisu mogli da riješe osnovno egzistencijalno pitanje, a očekivalo se od njih da nose važan javni posao. Mi smo rekli: ako hoćemo odgovornost i posvećenost, moramo pokazati i poštovanje. Dodjela stanova nije bila poklon, već potvrda da sistem zna da vrednuje znanje, profesionalnost i višegodišnji doprinos. I to su prepoznali i zaposleni, ali i javnost, jer sve što je urađeno urađeno je bez ijedne sjenke sumnje.

Nažalost, kao i gotovo svaku suštinsku promjena do koje smo došli, i stambenu politiku, inače nešto na šta bi svako normalan bio ponosan, određena interesna grupa u medijima je pokušala da kompromituje, da predstavi kao nešto loše, nezakonito, zloupotrijebljeno. Kada nešto prvi put funkcioniše kako treba, uvijek se nađu oni kojima to smeta – ne zato što je nezakonito, odlično svi znaju da je sve zakonito, već zato što više ne kontrolišu tokove. 

• U javnosti se često ističe da su sve nadležne inspekcije i institucije dale pozitivne nalaze o radu RTCG-a, uključujući i Državnu revizorsku instituciju. Ali prosječnog gledaoca ne zanimaju zapisnici i izvještaji – njega zanima ono što vidi na ekranu, ono što čuje, i da li RTCG ispunjava svoju javnu ulogu. Može li se, i kako, povući jasna linija između tih administrativnih nalaza i stvarnog programa koji građani dobijaju?

RAONIĆ: I potpuno je razumljivo što građanina ne zanimaju inspekcijski nalazi. Njega zanima da li RTCG zaista radi za njega. Ali ono što se često previđa jeste da bez funkcionalnog sistema nema ni ozbiljnog, pouzdanog sadržaja. Nema uređivačke slobode ako nemate pravnu i institucionalnu stabilnost. Nema tematske širine ako sistem troši energiju na unutrašnji haos. I to je velika stvar na koju smo zaista ponosni u ovom mandatu: da bi sistem radio ono što mu je zadatak, mora biti sređen i zdrav.

Zato smo paralelno radili na sistemu i programu – jedno je bilo uslov za drugo. Tek kada su ljudi unutar kuće dobili jasno definisane uloge, sigurnost u radu i osjećaj profesionalne podrške, mogli smo zajedno da se fokusiramo na sadržaj. I to sadržaj koji nije forma, već suština javnog interesa – od tema koje se tiču lokalnih zajednica, ranjivih grupa, kulture i obrazovanja, do načina na koji se vodi informativni program.

Sve što se danas vidi u programu RTCG-a, rezultat je toga što iza tog sadržaja stoji sve organizovaniji kolektiv, sve stabilniji sistem i uređivačka sloboda. Bez toga ne biste gledali drugačiji Javni servis. Gledali biste isti kao i prije, koji je veoma malo ljudi uopšte željelo da gleda. 

• Kada se govori o RTCG danas, neibježno je pominjanje tehnologije, novih studija i digitalizacije. To je nešto što javnost i te kako primjećuje. Šta su ključni dometi te transformacije?

RAONIĆ: RTCG danas ima pet modernih studija, dva nova, tri potpuno rekonstruisana. Otvorili smo regionalne centre u Nikšiću i Tivtu, a u planu su još dva. Konačno imamo dopisničku tačku u Vašingtonu. To nije simbolika, već ozbiljan operativni kapacitet kakvim jedan Javni servis jednostavno mora da raspolaže da bismo građanima dali ono za šta smo tu.

Digitalizacija arhive je temeljno promišljen proces, a tako se i sprovodi. Ne govorimo o digitalnoj fasadi, o svojevrsnim “potemkinvim selima” da bilo kome zamažemo oči, već o sveobuhvatnoj transformaciji memorije Javnog servisa, memorije ovog društva, i to je jedna od stvari koja nailazi na najtopliji i najljepši prijem publike.

Izuzetno smo ponosni na OTT platform “MNE Play” koju korisnici mogu da koriste potpuno besplatno. To je internet servis koji omogućava da sadržaj Javnog servisa gledate kad hoćete, gdje hoćete, bez potrebe za klasičnim TV signalom. Za RTCG to znači nešto još važnije: mogućnost da crnogorska javnost konačno ima pristup ogromnoj arhivi, decenijama snimane slike i zvuka, kroz jedan moderan, lako dostupan sistem. To je potencijal da se napravi svojevrsni “Netflix crnogorske memorije”, od prvih kamera i mikrofona pa do današnjih dana.

Pored navedenog, pokrenuli smo primjenu vještačke inteligencije u obradi sadržaja, i značajno unaprijedili tehnološku autonomiju kuće. Ogroman posao su odradili naši inženjeri i tehnički kadar, često bez pompe i van svjetla reflektora, ali s rezultatima koji se vide svakog dana. Ovo su istinski koraci u budućnost u smislu da su ne samo konkretan rezultat, već čvrsta osnova za mnoge buduće projekte koji će se na ovome bazirati. Ne stojimo, čak ni ne hodamo: mi trčimo jer mnogo toga imamo da nadoknadimo. 

• Često se pozivate na ESG standarde. Mnogi se pitaju šta to tačno znači u kontekstu javnog servisa?

RAONIĆ: ESG strategija kod nas nije birokratska konstrukcija, nešto za šta moramo dobiti neki “štrik”. Naprotiv. Uveli smo reciklažu, smanjili potrošnju električne energije i papira, pustili u rad solarnu elektranu na krovu zgrade i instalirali infrastrukturu za električna vozila koja se pune energijom koju sami proizvodimo. Mi ne govorimo o održivosti, mi je svakodnevno živimo. I to je opet zasluga ljudi unutar kuće, koji su ovo prihvatili ne kao još jedan zadatak, već kao promjenu svijesti.

• Kultura i sport su, lako je uočljivo, dobili više prostora. Ali da li je to istinski programski zaokret ili samo bolje raspoređivanje sredstava?

RAONIĆ: Nije kozmetika, već strateški zaokret. U tome je cijela priča.

Prvo, kultura više nije popuna programa, već puls Javnog servisa. To nije došlo kao rezultat jedne odluke, već kao promjena pristupa. Pokrenuli smo filmsku i muzičku produkciju koja okuplja domaće autore, kompozitore, scenariste i režisere, i RTCG je ponovo postao akter, a ne samo prenosilac kulturnih sadržaja.

Otvorili smo Galeriju RTCG, koja je u kratkom roku postala prostor susreta savremenih umjetničkih izraza, ne samo iz Crne Gore. Park skulptura koji smo uspostavili u dvorištu Javnog servisa nije simboličan gest već je to konkretno otvaranje prostora za javnu umjetnost, u fizičkom i medijskom smislu.

Kulturni sadržaji su danas dio programskog identiteta, ne dopuna jer je to suština, i to se vidi ne samo u broju emisija i minuta, već u tome da se kultura kod nas tretira kao živa i važna tema, a ne kao kurtoazni ukras.

Sport je vraćen tamo gdje mu je mjesto - na javni servis. Ne govorimo samo o prenosima, već o podršci sportskim institucijama, sportistima, trenerima, lokalnim klubovima. RTCG ne trči za senzacionalizmom. To nije naša misija. Naša uloga je da gradimo kulturni i društveni kontekst, a to radimo svakodnevno iako je sve osim lak posao. Međutim, istinski u tome uživamo. 

• Kritike se najviše odnose na politički segment programa. Kako to tumačite?

 RAONIĆ: To je očekivano. Tako je uvijek kada se, ne samo kod nas, govori o politici. Suština je u tome da RTCG danas nije ničiji ekskluzivni prostor, i upravo zato se nepristrasnost ponekad pokušava osporiti, ne zato što je nema, već zato što više nema automatske prednosti ni za koga.

Ali publika nije naivna. Gledaoci vrlo dobro osjećaju razliku u tonu, balansu i izboru tema. Dovoljno je da se pogleda sedmični program da bi se vidjelo da prostor jednako dobijaju svi – i vlast i opozicija, i većinski i manjinski stavovi. I to ne deklarativno, nego stvarno, emisiju po emisiju, prilog po prilog.

Zato su nas neke od optužbi, poput one da je “ovo najsramniji javni servis u regionu”, više zabavile nego uznemirile. Ko god ima osnovnu medijsku pismenost, zna kako je ovaj servis izgledao u nekim ranijim fazama. Ako RTCG koji svakodnevno otvara prostor za dijalog, pluralizam, kulturu, nauku, ranjive grupe i lokalne zajednice – nazovete “sramnim”, onda zapravo ne govorite o stanju na ekranu.

Međutim, važno je naglasiti: skoro nijedna ozbiljna kritika nije se odnosila na druge programske cjeline. Kulturni, obrazovni, naučni, dječji i omladinski programi dobili su pohvale i od gledalaca, i od stručne javnosti. Ako su ti segmenti previđeni u javnim raspravama, to je problem onih koji ih ignorišu. RTCG nije tu da bude megafon za političke poene već da informiše, obrazuje i povezuje. I to radimo sa sve više sadržaja koji se tiču običnih ljudi, njihovih lokalnih sredina, njihovih problema i rješenja.  

• U više navrata ste govorili o napadima i pokušajima destabilizacije. Ko su po vama bili glavni protivnici promjena?

RAONIĆ: Oni koji su navikli da utiču, a na Javni servis ne mogu. Od prvog dana imali smo pokušaje potkopavanja procesa, fabrikovanja afera, optužbe bez ikakvog pokrića. Sve s istim ciljem: da se reforme zaustave, da se najkonkretniji mogući rezultati ospore. Ipak, ništa od toga nije uspjelo jer prije svega ljudi koji u sve većem broji gledaju RTCG nisu ni naivni ni glupi, a drugo, jer se promjena nije oslanjala na jednog čovjeka, već na tim i profesionalce u kući koji nijesu pristali da RTCG bude vraćen unazad. 

• Dakle, tvrdite da je RTCG sada istinski nezavisan? Vi znate da percepcija cjelokupne javnosti nije takva…

RAONIĆ: Da. Nezavisan i zato je koliko predmet pohvala, najmanje toliko je i meta. RTCG ne duguje ništa nikome, osim javnosti. Niko ne može da naređuje urednicima, niko ne piše dnevnik iz sjenke. I to boli mnoge. Ali nama je jasno da nezavisnost ima svoju cijenu.

Što se tiče percepcije, da, svjestan sam da se ona jako teško mijenja. RTCG je godinama bio doživljavan kao instrumentalizovana institucija, i to s punim pravom, jer to je i bio. Taj obrazac nije moguće izbrisati preko noći. Povjerenje građana se ne traži izjavama, već rezultatima. I to je ono što gradimo svakodnevnim radom, dosljednim principima i činjenicom da se RTCG sve više posmatra kao javni servis svih građana Crne Gore. 

• U javnosti je već dugo prisutna, naglašavana teza, takođe prvostepenom presudom Osnovnog suda u Podgorici presuđena, da ste na čelo RTCG-a došli nezakonito. Da li ste Vi, kako tvrde, nezakoniti generalni direktor ili su presude, kako tvrdite, rezultat pogrešnih tumačenja?

RAONIĆ: Prije svega moram reći da je napravljen vrlo uporan i vrlo glasan narativ o nezakonitosti mog imenovanja.

Prva presuda odnosila se na to da li sam u trenutku izbora mogao biti imenovan, s obzirom na to da sam bio javni funkcioner. Po Zakonu o sprečavanju sukoba interesa, imam pravo da nakon imenovanja podnesem ostavku što sam i učinio u zakonskom roku. Međutim, sud je zauzeo stav da kandidatura ne bi smjela ni da se dogodi ako prethodno nijeste podnijeli ostavku što je logički i pravni nonsens. To bi u praksi značilo da ako se na konkurs za poziciju koju obavjam prijavi recimo pet javnih funkcionera, pet direktora lokalnih javnih emitera, svih pet bi morali da prethodno napuste svoje funkcije, iako će četiri ostati neizabrana, a nakon toga i bez posla.

Iako to u zakonu zaista zvuči kao besmislica, iako to ne postoji nigdje na svijetu, ispoštovao sam presudu i prošao reizbor.

Druga presuda, skorašnja, pred Osnovnim sudom u Podgorici, odnosi se na to da mi se, prilikom reizbora, ne priznaje prethodno iskustvo provedeno upravo na toj funkciji što je, kako bih to najpreciznije rekao, potpuno van logike i van ustaljene pravne prakse. Ne postoji sistem u kojem se iskustvo stečeno na istoj poziciji ne priznaje kao relevantno. Iskustvo je iskustvo, ono postoji ili ne postoji. A u mom slučaju postoji. Zbog toga sam uvjeren da će ta presuda pasti na Višem sudu i da ćemo tim procesom konačno zatvoriti jedno poglavlje koje je više služilo za opstrukciju nego za istinsko preispitivanje kriterijuma.

U međuvremenu, bavimo se poslom. Javnim servisom se ne upravlja ni u pres salama ni kroz naslove. Rezultati, svakodnevni i dugoročni, su ono što ostaje. 

• I za kraj, šta ostaje kao najveći izazov za budućnost?

RAONIĆ: Da RTCG ostane dosljedan na ovom putu istinskog rada. Da ne sklizne u rutinu, da ne bude kuća koja se “održava”, već kuća koja ide naprijed.

Volio bih da se javnost još više uključi. Da ne budemo samo servis koji gledate, već prostor u kojem se zajedno stvara. Otvoreni smo za sugestije kroz poruke, komentare, ideje. Recite šta vam je dobro, šta nije, šta treba mijenjati. Javite se, predložite, uključite se u nezavisnu produkciju. Javnog servisa nema bez javnosti, nema ga bez gledalaca.

Javni servis nije nastao da bi služio ni generalnom direktoru, ni menadžmentu, ni Savjetu, ni vlasti ni opoziciji, ni da bi ugađao bilo kojoj interesnoj grupi, već da bi, uprkos svemu, trajao na strani razuma, slobode i dostojanstva zajednice. A to je već dovoljno da opravda svaku novu ideju, svaki novi poduhvat, svaku novu ambiciju Javnog medijskog servisa Crne Gore. I što je najvažnije, da ovim putem kojim smo krenuli nastavi da ide i nakon nas. Bez obzira ko ga vodi, jer to više nikad ne smije da zavisi od jednog čovjeka, nego od principa rada i rezultata.

Zato, neka rezultati govore. Jedino tada ćete biti sigurni da čujete istinu.