Luka Vlaisavljević

NAJAVA MUNDIJALA GRUPA G

Brazil – Sve je spemno za sambu u pustinji

Englezi su izmislili fudbal, Argentinci su mu dali strast, Njemci preciznost, Afrika egzotiku, Italijani eleganciju...ali ako je jedna zemlja ipak prvi sinonim za fudbal uopšte onda je to Brazil.

Ima neka magija u tome da kad vidite žute dresove i plave šorceve, garnitura koja se ne mijenja, koja opije na terenu, da znate da slijedi uživanje i fudbal u najljepšem mogućem izdanju.

Ipak kada se ostavi romantika po strani, i dojam fudbalske superiornosti, „Selekao“ je zadnji put podigao trofej prije tačno 20 godina.

Nakon tri vezana finala od 1994. do 2002. gdje su u dva slavili (SAD 94. protiv Italije nakon penala, i Japan i J. Koreja 2002. protiv Njemačke sa 2:0) i jednog u kojem su izgubili (Francuska 98. od Francuske sa 3:0) , Brazil u četiri naredna Mundijala nije uspio da stigne do finala.

Zapravo samo su 2014. ušli u polufinale, a isto budi horor i strahotu njemačke „panzer divizije“ koja ih je samljela 7:1 na Marakani.

Nikad veću fudbalsku sramotu brazilska nacija nije doživjela, na Mundijalu koji je organizovala i gdje se moglo osjetiti da Nejmar i komapnija mogu skroz do kraja.

Veći šok je sigurno bilo finale 1950. godine popularno zapamćen kao „Marakanaco“ (dodatak „azo" na kraju riječi u portugalskom pravi augmentativ i prenaglašavanje), zbog sve pompe prije meča sa Urugvajem u finalu, gdje su svi domaći mediji Brazil danima unaprijed proglasili za šampiona, spremne su bile 22 specijalne zlatne medalje, a snimljena je i pjesma „Brasil Os Vencedore“ koja je trebala da postane hit nakon tog kobnog finala.

Zvanični podaci su da je bilo preko 170.000 gledatelja na Marakani, a nezvanični da je broj prešao debelo 200.000.

Čak je Brazil i vodio na poluvremenu ali onda je urugvajski tandem Huan Skijafino i Alsides Giđa, tandem Penjarola koji je kasnije igrao i u Seriji A za Romu i Milan, cijelu Marakanu i državu Brazil, bukvalno zanijemio.

I dalje kruži priča o broju srčanih napada, ali i samoubistava što na stadionu što širom zemlje.

Legendarni Pele, koji je tada imao 10 godina je u svojoj biografiji napisao da mu je to bio prvi put da vidi svog oca kako plače.

Dočekali su Brazilci kasnije i Pelea i Garinču, Zika, Sokratesa, Romaria, Bebeta, Ronalda, Ronaldinja....period od 1958. do 1970. godine čak tri titule Svjetksih prvaka (samo je 1966. Engleska osvojila), a nikad ni jedna nacija nije imala takav uspješan niz.

Međutim nakon Meksika 1970. godine, uslijedila je pauza od 24 godine bez trofeja sve do SAD i ekipe koju je predvodio legendarni Karlos Alberto Paraira, koji je prethodno postao prvi (i za sada jedini) trener koji je sa dvije različite reprezentacije osvajao Azijski kup (Kuvajt 1980. i Saudijska Arabija 1988. godine).

Nije se libio da u reprezentaciju za Mundijal pozove i mlađe igrače, prije svih 17-godišnjeg klinca koji će za samo dvije godine da „zapali“ fudbalsku planetu svojim talentom Ronalda.

Iako nije upisao minut na turniru 1994. sama činjenica da je dio ekipe, da trenira sa njima, je tadašnjem tinejdžeru masu značila.

Ovim bi mogla da se napravi paralala sa sadašnjim selektorom Titeom koji je, iako je javnost priželjkivala, ostavio 16-godišnjeg napadača Palmeirasa Endrika kući, iako se mladić najavljuje kao „najbolja sljedeća stvar iz Brazila“ .

Nakon Japana i J. Koreje, gdje je generacija sa Ronaldom kao predvodnikom bila na vrhuncu uslijedio je pad, doduše uvije tijesno, ali kao po pravilu u četvrtfinalu bi se našla Francuska, Holandija, Belgija...

Ako bi smo morali jednog čovjeka da izdvojimo kao nekoga ko je zasijenio brazilske majstore na nekoj utakmici, onda bi to bio Zinedin Zidan u Njemačkoj 2006. godine.

Popularni „Zizu“ je plesao po terenu, uzimao lopte, driblao, uradio popularni „sombrero“ baš preko Ronalda, na kraju i asistirao iz slobodnog udarca za Tijerja Anrija, koji je postavio konačan rezultat.

Brazil na svako prvenstvo dolazi sa namjerom da osvoji, i svaki drugi rezultat se smatra neuspjehom.

Vezali su dva olimpijska zlata, u Riju i Tokiju, ali i dalje su svježe rane sa finala Kopa Amerika turnira, gdje su baš na svojoj Marakani izgubili od najvećeg neprijatelja Argentine.

Tite uživa povjerenje saveza, još od 2016. godine, ali je nakon objavljivanja spiska za Katar odlučio da istjera svoju viziju do kraja.

Mnogi su ostali začuđeni kako je izostavio Roberta Firmina, fudbalera koji je sinonim za uspon Liverpula, i vezivno tkivo.

Nema ni Gabgriela Barbose, popularnog Gabigola, ikonu Flamenga kojem je za tri godine donio dvije titule prvaka Kopa Libertadoresa.

Upravo je Barbosa optužio selektora da je tražio od igrača da lažiraju povrede, par nedjelja uoči Mundijala, kako bi izbjegli stvarno situaciju da zbog povrede propuste turnir.

Ako Brazil ode do kraja, Titeu niko neće moći da prigovori, ako pak ispadnu ranije, postavljaće se brojna pitanja.

KLjUČNI IGRAČ – NEJMAR

Fudbaler koji je zbog svog ponašanja u klupskom fudbalu na terenu, a pogotovo van njega, nekako neporavdano skrajnut u nabrajanju najboljih fudbalera.

A posebno kad obuče dres reprezentacije, postane još neka bolja verzija sebe.

Najavljivan kao najbolji svih vremena, kao neko ko će samostalno da detronizuje Mesija i Ronalda sa vrha svjetskog fudbala...nije baš dobacio do toga, ali svakako je već deceniju u samom vrhu svjetskog fudbala.

Ima sve ono što brazilska desetka mora da ima, magiju sa loptom, bezobrazluk, prgavost...

Pitanje se nameće ko je strartna devetka.

Gabrijel Žezus ju je nosio u Rusiji, ali nije ni jedan gol postigao tamo. Prešao je ljetos u Arsenal sa kojim je prvi na tabeli, ali ni tu ne može da se pohvali golgeterskim učinkom, iako igra dobro.

Tite voli sa druge strane Rišarlisona, fudbalera koji još u Totenhem nije postigao gol, niti se nametnuo kao prva opcija uoopšte, iako je plaćen popriličnu svotu novca.

Poziv je stigao i Antoniju, kojeg na Old trafordu gledako kao spasioca.

Selekao nikad nije manjkao sa sjajnim napadačima, pa ostaje da se vidi kako će Tite da uklopi i Vinicijusa Žuniora, Rodriga, Rafinju i Gabrijela Martinelija. Sve fudbaleri koji će u predstojećim godinama biti okosica Brazila, ali kvalitetom već sad spremni za najveća djela.

Vezni red je gotovo siguran u rukama Kazemira, koji obožava da igra sa Fredom (sad su i zajedno u Junajtedu), a tu je i momak koji gura Njukasl ka vrhu Bruno Gimaraeš.

Na golu će vjerovatno Alison, koji ima i dalje tanku prednost u odnosu na Edersona, al koja god opcija da se izabere ne može puno da se pogriješi.

I na kraju jedan Titeov specijal je poziv 39-godišnje Dani Alvešu, koji svoj fudbalski hljeb zarađuje u Meksiku igrajući za ekipu Pumasa.

Alveš je najtrofejniji trener u istoriji fudbala, pa možda i taj efekat Tite želi da ima uz sebe, a i Alveš se uvijek odazivao reprezentaciji pa je tako bio jedan od trojice igrača preko 23 godine u brazilskom timu na OI u Tokiju, gdje se osvojilo zlato.

Sa ovakvim kvalitetom, sa žeđu za trofejom, Brazil je spreman da u Dohi zaigra „sambu“ i ode sve do kraja.