L.V.

Lazović: Izaći ćemo na teren kao da zaostajemo 12 golova, publika da bude naš osmi igrač

Crnogorske rukometašice još jednom su obradovale naciju, nakon ubjedljivog trijumfa u prvom meču baraža za odlazak na Svjetsko prvenstvo, gdje su slavile protiv Portugala u Fefeu rezultatom 31:19. Tim povodom, gošća jutarnjeg programa RTCG-a „Dobro jutro Crna Goro“ bila je selektorka „lavica“, Suzana Lazović. O baražu, novom velikom dostignuću našeg ženskog rukometa – 19. odlasku na neko veliko takmičenje od obnove nezavisnosti, te o timskoj hemiji, sa našom selektorkom razgovarao je Vlado Jovićević.

Lazović je na početku razgovora, kroz osmijeh, podsjetila da je i njen otac nekada bio zaposlen u Radio-televiziji Crne Gore.

„Ipak je ovo neki hljeb koji je mene othranio, s obzirom na to da mi je tata novinar. Uvijek sam otvorena da budem tu, da učestvujem i pomognem u svemu što je do nas“, kazala je Lazović.

„U rukometu je sve moguće. S obzirom na to da smo ozbiljno shvatile Portugal, reprezentaciju koja je na prošlom Evropskom prvenstvu i Francuskoj, i Španiji, i Poljskoj zadala težak zadatak – naš pristup utakmici se na kraju vidio kroz rezultat. To ipak nije reprezentacija za potcjenjivanje. Završile smo prvu stepenicu, prvo poluvrijeme – hajde da to večeras zaključimo, pa da onda kažemo da smo nastavile taj niz od 19 uzastopnih takmičenja, računajući evropska, svjetska i olimpijska prvenstva“.

Naša selektorka je istakla da je sistem nešto što se gradi dugo i postepeno.

„Dugoročan je to proces – razviti mlade talente do vrhunskog seniorskog nivoa. Prvi pokazatelj je bio Dragan Adžić, koji je našu reprezentaciju doveo do toga. On je sedam, osam godina u kontinuitetu radio ozbiljno i posvećeno, spojio dva olimpijska ciklusa i uspio da nas povede na obje olimpijade. Nakon njega, Bojana Popović je nastavila sa svojim kvalitetnim radom. Što se tiče Portugala i svih reprezentacija – kada bismo ih uporedili prije deset godina i sada, to su timovi koji grade sistem i put pred sobom. Nije riječ samo o Portugalu – i azijske, i afričke zemlje, pa i Amerika, sve su uključene. Rukomet više nije kao što je bio. Reprezentacije koje prije deset godina nijesu bile ni blizu vrha, sada se penju.

Ali, kažem – ozbiljno smo ih shvatile. Pogotovo sada imamo i Farska ostrva, Island… Prije deset godina, to su bili timovi koje smo mogli pobijediti sa drugim sastavom. Sada više nije tako – mora se pripremiti detaljno. Ali, hajde da se vratimo na Portugal – da to večeras odradimo kako treba, da pokažemo koliko ih poštujemo, naročito pred našom publikom. Dosta igračica će debitovati prvi put pred domaćom publikom i vjerujem da će navijači doći u što većem broju, da nas podrže, budu naš osmi igrač i da Portugalke osjete kako je to igrati u Crnoj Gori“.

Na konstataciju da sadašnji roster nema izraženu „zvijezdu“ kao nekad, ali da postoji sjajan timski duh, selektorka je pojasnila:

„Takva kohezija je kod nas donijela rezultate – to nam je i bio glavni cilj. Što se tiče zvijezda – tada smo ih možda imali, ali sada imamo veći broj igračica koje igraju važna takmičenja u jakim ligama. Možda to nije Liga šampiona, ali su tu države sa razvijenim ligama poput Mađarske ili Rumunije. Mislim da su se igračice uspjele povezati, a i mi kao stručni štab smo postali dio te cjeline, i vjerujem da se to osjeća na terenu.

Vjerujem da će to trajati. Nekad promjena selektora zna da unese nemir, pa da isplivaju problemi koji se ranije nijesu pojavljivali. Sigurna sam da će Tatjana Brnović, Đina Jauković i druge iskusne igračice uspjeti da povuku te mlade nade i povedu ih tim utabanim stazama kojima smo i mi išle“.

Suzana Lazović je kao igračica postala najmlađa igračica Budućnosti, najmlađi strijelac u istoriji Lige šampiona, ali je već sa 25 godina morala da prekine karijeru zbog brojnih povreda. Danas je najmlađa selektorka neke reprezentacije – mlađa nekoliko godina i od obje golmanke u timu.

„Što se tiče golmanki, Soka (Sonja Barjaktarević) je zadužena za njih i ona je odgovorna za njihov rad, ali to su igračice sa kojima sam ja igrala, sa kojima sam dijelila teren. Čak i dok sam igrala Ligu šampiona, one su bile profesionalke. Nije bilo potrebe da se postavlja autoritet, jer je postojalo međusobno poštovanje. Kad se profesionalac ponaša onako kako treba na terenu, mislim da godine ne predstavljaju problem.

Nažalost, morala sam da prekinem svoju karijeru sa 25 godina, ali sam u Rukometnom klubu Budućnost dobila priliku. Radila sam sa Bojanom Popović kao pomoćni trener juniorske ekipe Budućnosti i reprezentacije. Kasnije sam sarađivala i sa Draganom Adžićem, kao i sa ostalim trenerima i selektorima. Iza mene je bio težak period, ali sam uspjela da se izdignem i ostanem u rukometu. Čak mislim da sam se pronašla u ovoj ulozi, i kada bih morala da biram između toga da budem igračica ili trener – možda bih od početka izabrala da budem trener, nevezano za sve ono što sam ostvarila kao igračica“.

Govoreći o stanju ženskog rukometa, Lazović je istakla problem nedostatka kvalitetne lige. Još ranije su, kaže, naše rukometašice sparing partnere često nalazile u muškim selekcijama.

„Kao neko ko je odrastao u ovom sistemu, meni je potpuno prihvatljivo da treniramo sa muškarcima. Ako smo spremne da zaustavimo muškarca, možemo da zaustavimo i najbolju igračicu u ženskoj konkurenciji. Ali sada vidim da postoji otpor prema tome, pogotovo u Mađarskoj, gdje trenutno radim. Čim pomenem trening sa muškarcima, osjeti se određena zadrška – možda zbog rizika od povreda, što mi je u početku bilo teško da prihvatim.

Istina je da sada nemamo kvalitetnu ligu. Ali, tih godina kada smo stvarale velike rezultate, postojala je regionalna liga u kojoj su učestvovali Krim, Podravka, Vardar... Napravili smo sa Balkana jednu odličnu ligu i imali smo kvalitetne utakmice. Mislim da to sada, pogotovo zbog velikog broja mladih igračica koje imamo, može da bude dobra stvar. Takođe, neke mlade igračice koje igraju u domaćem prvenstvu dobijaju priliku da igraju Ligu šampiona.

Smatram da bi trebalo da se ponovo napravi neka kvalitetna liga – možda da se vratimo i povežemo region, jer vjerujem da bi klubovi i države bile otvorene za takvu inicijativu. Vjerujem da se i oni suočavaju sa sličnim izazovima. Istina je da je Crna Gora mala zemlja, ali to nas nije spriječilo da ostvarujemo velike rezultate na evropskoj i svjetskoj sceni.

Put do uspjeha jeste dug i zahtjevan, ali sistemski rad u mlađim kategorijama će u budućnosti donijeti ono što nam je najpotrebnije – nove nade, nove generacije. Vjerujem da ćemo u naredne četiri do osam godina uspjeti da izgradimo makar sličan put kakav je napravio Dragan Adžić“.

U revanšu baraža protiv Portugala neće igrati Đina Jauković, iz predostrožnosti zbog moguće povrede, ali će biti uz tim – pored selektorke na klupi.

„Biće na klupi i, da tako kažem, moja produžena ruka – kao što je Milena bila na Evropskom prvenstvu. Neko ko može taktički i statistički da pomogne i meni kao treneru, i svojim saigračicama svojim iskustvom.

Što se tiče ubjedljive pobjede iz prvog meča – ono što mogu da obećam jeste da ćemo večeras izaći na teren kao da imamo minus 12, a ne plus 12. Moramo da odigramo još bolje i pobijedimo još ubjedljivije, jer time pokazujemo koliko poštujemo protivnika. Naravno, nedostatak Đine se može osjetiti u određenim fazama utakmice, ali vjerujem da će igračice sa klupe uspjeti da je adekvatno zamijene, da ćemo se ponovo povezati i zajedno još jednom pokazati kvalitet i odnos prema igri i protivniku“.