Maksim Živaljević

Pa neka smo mali

Uvijek možemo da kažemo da smo mali i da je što god postignemo u sportu odlično. Red bi bio da zabranimo upotrebu te rečenice, na neko vrijeme. Da dekretom ugrozimo slobodu govora.

Jer i još neki su mali, Kosovo na primjer. Džudistkinje iz Peći su u Parizu osvojile dvije medalje, ukupno, tokom tri učešća na Olimpijskim igrama pet odličja, dva zlatna. Tvorac svega je Driton Kuka , entuzijasta, ali i znalac kojeg je država podržala, pa sa one strane Čakora postoji fantastičan trening centar. A nekada je Crna Gora imala mnogo bolji džudo nego Kosovo. Ne tako davno.

Šta se to nama dešava?

Posljednjih 18 godina nam je pokazalo da država Crna Gora ne zna da osmisli uspješan koncept za sport. Stub, temelj, krila, sve nam je konkurs za raspodjelu državnog novca sportskim savezima i COK-u. Nijesmo država jake privrede, nijesmo ni mnogo interesantni za gurue marketinga sem za besomučno uništavanje srži društvenog tkiva reklamama za klađenje. Znači, i dalje dogovorna ekonomija, prije svega političko-partijska prijateljstva , državne firme i državna kasa moraju da budu izvor novca za sport.

Ako sagledamo situaciju u školstvu, zdravstvu i kulturi, u sport ide dosta novca. I neka ide. Problem je na koji način se usmjerava i troši taj novac.

Nama su potrebni trening kampovi gdje će najbolja djeca da se okupljaju vikendom i treniraju zajedno cijelo ljeto ako treba. I djeca i profesionalci.

Zašto nesrećna pumpa za grijanje u Nikšiću ne bi posredstvom države postala odgovornost Vaterpolo saveza pa da pokriveni olimpijski bazen, umjesto što bude mjesecima van funkcije, bude rentiran VPSCG koji bi time riješio mnoge svoje probleme, povećao broj treninga talentovanih selekcija, Jadran bi mogao da dobije besplatno bazen za međunarodne utakmice, a ne da zbog cijene ide u Trebinje, u drugu državu, i tamo bude domaćin?

Sad je trenutak da se osmisli program razvoja darovitog plivača Miloša Milenkovića, pa i plivačice Jovane Kuljače kako bi van Crne Gore izvukli maksimum iz svog talenta. Matija Jauković je dobar primjer. Plivač iz Herceg Novog je otišao u Australiju i bio u jednom periodu svjetski rekorder! Otišao je privatno i plivao potom za australijsku reprezentaciju.

Godinama imamo na stotine djevojčica koje uče da igraju odbojku. U tom sportu čak možemo da kažemo da imamo veliku bazu. Ali, nemamo dobar rezultat. Zašto ne bi država odvojila novac za nekoliko trenera iz inostranstva, da žive i rade nekoliko godina u Crnoj Gori, da selektiraju, treniraju i pomognu domaćim stručnjacima da postanu bolji i da poslije izvjesnog vremena preuzmu kormilo?

Ako već dajemo naš novac, hajde da ljudi koji znaju, koji su bili, ili su i sad dio vrhunskog sporta odluče kako dalje. Promptno, kratkoročno i dugoročno. I konkretno.