Nikola Nikolić

dodjele nagrada uvijek dižu prašinu

Izbor Dukića - odluka oko koje nema dilema

Kraj godine, kao i uvijek, digao je mnogo prašine u crnogorskom sportu. Razlog? Izbori za najbolje sportiste, sportske radnike, pa i novinare.

Upravni odbor Crnogorskog olimpijskog komiteta za najboljeg sportistu u godini na izmaku jednoglasno je izabrao Milivoja Dukića i svako, ko makar malo poznaje sport, zna da je taj izbor pravi. Jedriličar iz Herceg Novog je osvojio 14. mjesto na Olimpijskim igrama u Parizu i jedini je crnogorski takmičar u pojedinačnim sportovima koji je izborio normu za najveću svjetsku smotru.

Momak koji duže od deceniju oduševljava naciju besprekornim ponašanjem i rezultatima u sportu koji je obično rezervisan samo za ljude iz bogatih zemalja je već godinama dio elite, a ujedno i jedini iz naše zemlje koji je u pojedinačnim sportovima četiri puta nastupio na OI.

Da je bilo vjetra na posljednje dvije regate u Marseju, možda bi završio i među 10 najboljih na posljednjim Igrama i jedrio prestižni "medal race", ali je i 14. mjesto za crnogorsko jedrenje podvig o kakvom smo samo mogli da sanjamo.

U konkurenciji je bio i bokser Tomislav Đinović, koji je osvojio bronzu na Evropskom prvenstvu u Beogradu. Dobio je nagradu za sportski podvig godine, ali je "izgubio" od Dukića i nije se pojavio u Vili Gorica na dodjeli priznanja.

Jasno je i zbog čega - Bokserski savez je dan nakon objavljivanja imena laureata oštro napao Crnogorski olimpijski komitet, jer je smatrao da je Đinović zaslužio da bude najbolji.

Nesporno je da je mladi takmičar BK Zlatičanin talentovan, da je ostvario odličan rezultat, ali je pitanje da li je ove godine uopšte mogao da bude i u konkurenciji za priznanje krovne organizacije crnogorskog sporta. Razloga je mnogo - Bokserskom savezu je, po nalogu Međunarodnog olimpijskog komiteta, "zamrznuto" članstvo u COK-u, a organizacija iz Lozane je izbacila i IBA (Međunarodnu boksersku asocijaciju) iz svog članstva i sama vodila kvalifikacije i takmičenje u Parizu u "plemenitoj vještini".

Poslovanje svjetske kuće amaterskog boksa, koju vode Rusi, na radaru je i raznih pravosudnih organa, a o karakteru šampionata na kojem je Đinović uzeo odličje možda i najbolje govori činjenica da je Srbija osvojila čak 20 medalja!

Možda je u pitanju "bum" srpskog boksa, ali prije će biti da je po srijedi nešto drugo, jer je od obnavljanja nezavisnosti do šampionata u Beogradu naša komšijska zemlja u boksu imala samo tri odličja na devet muških i osam ženskih šampionata. Uostalom, u glavnom gradu Srbije je odličje osvojio i sin jedne pjevačice, čiji su mečevi potpuna antipropaganda boksa.

Srpski bokseri i bokserke su pred svojim navijačima osvojili četiri zlatne medalje, a velika Jugoslavija, sa mnogo imena svjetske klase, na 23 šampionata Evrope je imala samo pet šampiona - Mata Parlova dva puta u poluteškoj (1971. u Madridu i 1973. u Beogradu), Marijana Beneša u poluvelteru (1973), Aca Rusevskom u lakoj (1977. u Haleu), Miodraga Perunovića u polulakoj (1979. u Kelnu) i Ljubišu Simića u bantamu (1985. u Budimpešti).

Perunović, koji je i dalje jedini evropski šampion iz Crne Gore, osvojio je i srebro 1981. u finskom Tampereu, a bronze su zaslužili Vukašin Dobrašinović u poluvelteru 1991. u Geteborgu i Nikola Sjekloća u polusrednjoj i Milorad Gajović u poluteškoj 2000. godine, takođe u Tampereu.

Đinović mora da prođe još mnogo sparinga, uspona i padova, borbi i velikih duela da bi uopšte i pomislio da je ravnopravan velikoj četvorci crnogorskog amaterskog boksa. Ko god da ga savjetuje, pa bio to i jedini bokser iz bivše Jugoslavije koji je osvojio najprestižniju WBC titulu i njegov mentor Dejan Zlatičanin, selektor Nikola Ružić ili predsjednik BSCG Aleksander Klemenko, trebalo je da mu kaže da se pojavi u Vili Gorica. U slučaju da boks ostane olimpijski sport (a moguće je da ne bude vraćen na program OI u Los Anđelesu 2028), 20-godišnji bokser bi imao pravo na stipendiju MOK-a koja nije mala.

Ako nastavi pravilno da se razvija, Đinović će imati kad da osvoji nagradu COK-a ne jednom, već nekoliko puta. Ali mora i da bude iskren prema sebi i svjestan da trenutno sigurno nije ni među 100, 200, pa ni 300 najboljih na svijetu u svojoj kategoriji kada se uračunaju i profesionalni bokseri. A Dukić je 13. na rang-listi...

Za ovakvu reakciju BSCG i BK Zlatičanin, posljedično tome i nedolazak 20-godišnjeg boksera u Vilu Gorica, krivicu snose i lokalne uprave, koje često bez ikakvih kriterijuma dodjeljuju nagrade za sportiste godine, uglavnom takmičarima u borilačkim sportovima.

Dovoljno je pogledati kako je izabrao Glavni grad. Osim Đinovića, čiji izbor nije upitan, mnogobrojna priznanja dobili su takmičari u neolimpijskim sportovima - karateu, džiu-džicuu (zli jezici bi rekli da se tim sportom bave samo oni koji nisu uspjeli u džudou) i kik-boksu, te tekvodisti Zinedin Bećović i Sava Vujisić. Najbolji kolektiv je Džiu-džicu klub Feniks, koji ima i najboljeg trenera - Dejana Vukčevića.

Možda u Glavnom gradu nisu čuli, pa da ih podsjetimo - Stevan Jovetić je postao prvi crnogorski fudbaler nakon šest godina koji je osvojio evropski trofej (Ligu konferencija sa Olimpijakosom), Marko Todorović je bio jedan od najzaslužnijih što se Mursija našla na fajnl-foru FIBA Lige šampiona, Tatjana Brnović bila najbolja pivotkinja EHF Eura. Jeste da nisu članovi podgoričkih klubova, ali neko je mogao bar da ih se sjeti i da im posebne plakete.

Očigledno je da se u fudbalu i košarci ne radi pravi marketing (FSCG i KSCG nikada nisu predložili Mirka Vučinića, Jovetića, Stefana Savića..., odnosno Nikolu Vučevića, Bojana Dubljevića, Jelenu Dubljević... za sportistu godine u izboru COK-a), a u boksu, kik-boksu, karate, džiu-džicuu i ostalim borilačkim sportovima znaju kako da utiču na žirije.

Najbolji primjer za to je Nikšić - grad koji je podario sportu brojne velikane za najboljeg u 2024. godini je izabrao boksera Nikolu Raičevića, bronzanog sa Evropskog prvenstva za školarce?!

Ni izbor za najboljeg novinara u godini na izmaku nije mogao da prođe bez kontroverzi, jer je preskočena Sportska redakcija RTCG. Ako u godini Olimpijskih igara i Evropskog prvenstva u fudbalu, sa 744 prenosa i 640 emisija na TV-u i uz ogroman broj priloga na Radiju i tekstova na Portalu, niko nije zaslužio nagradu za najboljeg, onda nešto nije u redu sa Udruženjem sportskih novinara. Mada ovo nije prva nelogičnost u njegovom radu, zasigurno ne i posljednja...