Vlado Jovićević

Adio Zoja...

Sada već daleke 1982, naslonjen na jednu od trafika ispred Tehničke škole tokom raspusta, osjetio sam tako snažan i izuzetno prijatan miris parfema da sam se morao okrenuti kako bih vidio ko to tako lijepo miriše. Markantni čovjek, naglašenog nikšićkog naglaska, s osmjehom je tražio prodavačici kutiju kultnog sarajevskog Marlbora, uzeo je i laganim hodom ušao u plavi Mirafiori, dao gas i odjurio ka gradu.

Kao strastveni zaljubljenik u fudbal, redovni sakupljač sličica odmah sam prepoznao da se radi o sjajnom beku Budućnosti Zoranu Vorotoviću. Oduševljen time što ga sretoh, tužan što ga ništa ne pitah, odoh do stana da se pohvalim koga sam sreo.

A, Zoja, reče otac, sjajan je to igrač, ali i mangup veliki. Takve riječi, obično, desetogodišnjem klincu ostanu urezane i apsolutno ništa ne može da promijeni sliku formiranu na osnovu tih riječi i zapažanja...

Išao sam na svaku utakmicu Budućnosti, bio jedan od desetak hiljada koji su nedjeljom uživali u majstorijama onih čiji nadimci danas imaju veću težinu od mnogih punih imena i prezimena. Zoja, Mićo, Caco, Guzo, Tonko, Dejo, Bajica, Jano, Đuke, Brna, plejada asova za čijim bravurama i danas čeznemo uzalud se nadajući da to vrijeme može biti ponovljeno.

Zoja je bio poseban. Boem, bonvivan, šmeker, iznad svega igračina. Špartao je po lijevoj strani, istovremeno bio bek i krilo, sa istančanim osjećajem za centaršut. Mekoća i preciznost kojom je ubacivao lopte u kazneni prostor pravila je problem svima koji su se branili, a Bajici, Mojašu, Janu omogućavala da najčešće nađu svoje ime u novinskim i RTV izvještajima jer tada na "semaforu" pod Goricom nije bilo prostora za imena već samo za rezultat koji se ručno mijenjao.

Neumoran, hitar, brz, stigao je da odigra 238 mečeva u Budućnosti i postigne 15 golova i desetine puta asistira. Imao je pluća ronioca, snagu desetobojca, tehniku Brazilca, šmek Italijana. Ali je, iznad svega, bio Balkanac.

Sutjeska, Budućnost, Crvena zvezda, Sarijer i posljednjih sedam utakmica u karijeri u subotičkom Spartaku. Skoro 400 utakmica na vrhunskom nivou.

Sudbina se poigrala sa Zojom, na Nikoljdan 2001. godine, doživio je saobraćajku koja ga je prikovala za krevet i kolica sa bolovima koje ni najjači ljekovi nijesu mogli da ublaže. Dvadeset i tri godine trajala je agonija, ali ga vedar duh nije napuštao.

Prilikom snimanja reportaže o njemu, sa namjerom da skrenemo pažnju na "uslove" u kojima živi, pitao me je, šaljivo, kako je samo on znao, boli li još Mojaša glava koliko sam ga puta u nju sa krila pogodio...
Na tom snimanju, kolega Čađo je zaplakao vidjevši sa kakvom mukom živi Zoja.

I napustio nas je, simbolično, 4. jula, tog datuma se nekad, u bivšoj Jugi, slavio Dan borca. Malo je takvih boraca bilo.

Zoja, imao sam sreću da te upoznam, imam za prijatelja, da mi djetinjstvo i odrastanje učiniš bogatijim. Žalim što ti voz prepun talenta i ambicija život nije usmjerio na neki drugi kolosjek.

Zaslužio si to.

Zapali Marlboro, zamiriši na KUROS i stisni gas Mirafioriju kroz nebeske puteve.

Slava Ti.