[ Piše: Vlado Perović ]

KOLUMNA VLADA PEROVIĆA

EP u rukometu – priča treća

EP u rukometu, priča u nastavcima, a ova treća, posvećena je veličanju pobjede, što je crnogorska tradicija.

Zadojeni mitovima, urbanim legendama, naviknuti na sve moguće alibije i olakšavajuće okolnosti, uvijek spremni da prihvatimo iskaz svjedoka saradnika, ali samo i isključivo ako je u našu korist.

Ovog puta je malo drugačije, jer nije malo pobijediti državu u kojoj je rukomet nacionalni sport, koja ima klupskog prvaka Evrope, moćni organizacioni lobi, čitaj sudijski, raskošne prijatelje saveza, čitaj sponzore. Nije lako ni protiv jednog od najboljih u istoriji sporta, a to Kiril Lazarov jeste.

03:30 Pred bilo šta u životu, nešto zakazano i bitno, ne mogu da zaspem ili spavam na rate. Ne bih mogao da kažem da je trema, više je osjećaj odgovornosti. Zato zaspem, od umora, često na mjestu koje nije krevet, vrlo često sa telefonom u rukama, upaljenim televizorom, tanjirom pored sebe, jer imam divan običaj da se izmaltretiram do maksimuma, prije nego sklopim oči. Baba je često govorila, kao da se plašiš da će ti nešto uteći, da ti što ne promakne.

06:30 – 8:40 Buđenje na rate je čest performans u mom životu, a sastoji se od mnogobrojnih pokušaja da se opet zaspe i vremenskih intervala između. Tuširanje, pokušaj da se odstrane krmelji, više puta, jer se nijesam naspavao, pranje zuba, gledanje u rezultate od prethodne noći u svim mogućim sportovima, vidite, baba je sve u pravu, preturanja po Memories na facebook-u, čisto da bih sebe doveo u stanje samopouzdanja, jer sam baš na određeni datum, napisao nešto što nije nepametno.

08:40 – 9:30 I dok me Predrag Perović, snimatelj, opet bezuspješno ubijeđivao da se spustim da doručkujem, sa pravom kritikujući moju zaljubljenost u noćna druženja sa slatkišima i grickalicama, čekao sam uključenje u jutarnji program TVCG kod Nataše Vukajlović. Obukao sam košulju i sako, iako nijesam morao, da bih pogurao štos koji je nastao tokom dogovaranja uključenja. A da znate, kako Nataša pjeva, vjerujem da bi se skockali za nju, svaki put kad postoji i mala šansa da je sretnete na ulici. Imam sreću, sa koleginicama, možda i one sa mnom, sve se lako i brzo dogovorimo. Ostaje da potvrde!

09:30 – 12:00 Kada pokušavate da radite svoj posao najbolje što možete, vrlo je bitno da poštujete drugu stranu. Mora da postoji konekcija sa zvaničnim licem, a to je u ovom slučaju PR rukometnog saveza Miloš Pavićević. Iako se mnoge stvari u većini slučajeva mogu dogovoriti i pogurati preko privatnih veza, kontakata, dugogodišnjih, to je nepoštovanje i onoga što je na drugoj strani i saveza i procesa. Da, znam više nego što kažem, ali sve što znam privatnim relacijama, nije za mene dva boda u gostima, nego sklonost ka egzibicionizmu i stavljanjem ličnog ispred zajedničkog.

Reprezentacija je javno dobro, društveni interes i ništa nije bitnije do njih. Oni su najbolji koje imamo, u svakom sportu, pokvariti ih na sekund, minut, sat, zbog želje za senzacionalizmom, u specifičnim okolnostima je grijeh i ne uklapa se u okvire moje komforne zone. Znam, znam, neko će reći da je informacija bitnija od svega, pogotovo za novinara, ali imam pravo da se ovim poslom bavim onako kako mislim da bi trebalo da funkcioniše, a ne onako kako funkcioniše.

Od Miloša sam dobio informaciju da će se selektor Zoran Roganović pojaviti ispred Hotela Licium, gdje je trebalo da obavi zvanično slikanje i sajt EHF-a, pa smo to targetirali kao glavni događaj dana. Čovjek se pojavio u Debrecinu kasno uveče prethodnog dana, sa negativnim PCR testom iz Crne Gore, dobio dozvolu na osnovu brzog testa da vodi trening i u tom trenutku, to je bila priča broj jedan na dan utakmice sa Sjevernom Makedonijom.

U međuvremenu, mi smo opet dobili novu seriju stikera, što znači da smo prošli još jedan PCR test i da 15-16. januara radimo svoj posao, pa makar to značilo i sat vremena čekanja u zasjedi selektora koji je trebao da krene na 30 minuta dug put od Balazmujvaroši do Debrecina. Na tih minus 2 sjetio sam se onog čudnog ukusa vazduha koji najavljuje snijeg, pahulje su krenule da prolaze kroz kadar u kojem sam optimistično najavljivao dolazak selektora i naš razgovor. Mi sa televizije to radimo, gledamo u budućnost.

Često pogriješimo, jer, taman kada smo odradili, najavu i odjavu za sportski dio prvog dnevnika, došla je od Miloša depeša, da Zoran nije ni izašao iz hotela, da mu je testiranje u Mađarskoj pokazalo još jedan pozitivan test i da će Draško Mrvaljević morati da vodi i meč sa Sjevernom Makedonijom sa klupe. Promjena plana, idemo u Balazmujvaroš, jer moramo imati neke izjave za najavu utakmice, za emisiju, džaba i vrijeme i novac i snijeg.

12:00 – 14:00 Povratak u naš hotel, dogovor sa recepcionerom da nam pronađe taksi koji će nas odvesti 30 km od grada i sačekati, dogovor sa Milošem da nam se neko pojavi pred kamerama, bez obzira na ručak i obavezan odmor, sve je to nekako lagano prošlo, valjda se nešto zasluži i na minuli rad i harizmu, to mi sa televizije, nekad i umijemo. Osjećaj je pokvarila magla, znak da možemo da ubijemo jelena, ako ne budemo poštovali brzinu na magistrali, pogled lijevo, pa desno, zaleđene livade i pustara.

Onda je pred kameru stao Draško, umoran od svega, koji je čekao baš ovaj dan da se odmori. Nerijetko su sportski radnici vrlo namazani igrači, koji vam serviraju samo minimum, gađaju vas površno, šalju poruku koja im odgovara, a vi ste im samo oruđe, poštar, do javnosti. Draško nije takav. Nakon emotivnog iskaza vezanog za Zoranov neplanirani izostanak, pogledao je u sat, rekao u kameru, sada je 13 sati, ja nijesam gledao kako su igrali Makedonci sa Slovencima, ali gledaću u 15:30 sa momcima, pa ćemo napraviti dogovor.

Ta iskrenost, pobijeđuje sve. Mogao je da plasira pet, šest istih rečenica, borićemo se, opasni su, vidjećemo, biće borba neprestana, mogao je da slaže, ofarba, ali nije i hvala mu na tome. Iskrenost razoružava, oči se cakle, počnete da vjerujete u nešto što vam ranije nije dopiralo do glave, nosi vas u novu neizvjesnost uz silu koja nije opipljiva, ali se napumpava, svaki sledeći put kad udahnete i izgovorite nešto iskreno, u odnosu na vašu percepciju trenutnog i realnog. Naravno, svi smo subjektivni, ali smo više od toga, često neiskreni.

14:00 – 16:00 Pred kamerama su se pojavili i Marko Lasica i Miloš Vujović, imali smo sve što nam je trebalo, više od toga, krenuli smo nazad. Dok se izmontira, što se snimi, treba vremena, treba strpljenja i treba mnogo uklapanja u norme, zahtjeve, emisija, urednika. Vrijeme, nekada je bilo moj saveznik, jer sam mogao da pričam, koliko želim i mislim da je potrebno, sada sve treba spakovati u određene vremenske smjernice koje se ne uklapaju u moje standarde. Kad ljudi govore, volim da ih slušam, ne volim da kratim to što su rekli, da gubim kontekst, da defragmentiram njihove misli, po mojim poimanjima.

16:00 – 18:00 Poslednje pripreme pred odlazak u dvoranu su klasični vojnički dril, jesmo li sve ponijeli, jesmo li nešto zaboravili, znate onaj osjećaj kada vam se čini da ste zaboravili da ugasite peglu? To se vrlo često dešava, vrlo, vrlo, često. Osjećaj, ne upaljena pegla. Vjerovatno bi priprema bila lakša da dan ranije nijesam zaboravio novčanik sa karticama, pa smo se vozili taksijem, jednom više nego smo željeli.

Ulazak u media centar je postao rutina, radnici obezbjeđenja nas tretiraju kao braću, sjećaju se fora od prethodnog dana i sada je sve mnogo lakše. Za stolom zatičemo Petra i Miloša, dogovaramo se za razgovor u miks zoni nakon meča, u Petrovim očima uvijek sija, čovjek je tempirana emotivna bomba, uvijek spreman da vas uvjeri da mora da vam bude žao što i dalje ne igra rukomet. Procenat masti u njegovom tijelu je vjerovatno na najnižem nivou ikada, obučen u crvenu trenerku reprezentacije, sa zastavom oko ramena, izgleda kao najbolji crnogorski bilbord ikada. Kada progovori, slušaš. I milo ti je što ti je sagovornik.

Čekanje na uključenje u emisiju je posebna vrsta gušta, ništa ne zavisi od tebe, može sada, može malo kasnije, može biti i da u miks zoni ima volontera, drugih kolega, ljudi iz EHF-a koji dolaze da provjere, ko ste, što ste, što vam treba. Veze su uvijek loše taman kada dođe na red da vas najave, sve što je koji sekund ranije perfektno funkcionisalo, sada se lagano raspada u vašim ušima. Nema to veze do pripreme, interneta, to je televizija, dešava se svima, čak i perfektnim Dancima, koji osim reportera i snimatelja i gomile opreme imaju i organizatore, da slučajno što ne fali.

Može biti da se ja ne razumijem u televiziju, ali nema ništa ljepše niti izazovnije, nego kada vam jave da ste u programu, pa se snalazite, izgovarate ili unaprijed pripremljene rečenice ili bezobrazno improvizujete. Da, nekada ne možete da se sjetite imena grada u kojem su smješteni naši, da dešava se da vas taksista ispravi svaki put kada kaže Feniks, a po mađarskom je neko Foeniks, pa onda od toga napravite štos sa akcentovanjem. Dok god se smiju u režiji, dobro je.

18:00 – 20:00 Odlučili smo se za odlazak na tribinu gdje su ostali mediji. Prethodna utakmica mi je donosila neku nelagodu, plašio sam se i nas i Danaca, znam kako je Hansenu svaka utakmica, svaki gol, bitan, pošteno sam priznao da se bojim svojih emocija i sjeo u media centar, da se makar kontrolišem pred narodom koji radi svoj posao. Protiv Makedonaca sam vidio naše šanse, prenesu tu neku zaraznu energiju momci na vas.

Kada je prvi put pobjegao Miloš Vujović, pa poslije gola Radovića, već sam vidio da se više ne pitam i ne kontrolišem. Počeo sam da mašem rukama, da podižem i skidam masku, stavljam naočare na čelo i oči, priznajem, krenule su i psovke, pa me malo bilo sramota, do momenta kada je makedonska koleginica rekla sudiji, ono što govore sudijama i Vučiću. I dalje me bilo malo sramota, ali mi je bilo i lakše, sport je to, tribina je to, a psovka naiskrenija emocija.

Jeste, bio sam kritičan prema Simiću, faille su mi njegove dvije ili tri odbrane u prvom, ličilo mi je da možemo da se odvojimo, napravimo razliku, da jednom odgledamo taj kraj, merački i bez stresa. Na poluvremenu nijesam bio zadovoljan, očekivajući reakciju Makedonaca, koja se nije desila. Upravo najviše zahvaljujući Simiću, koji je stvarno bio čudesan u drugom poluvremenu.

Bilo je nekih 24-21 kada smo krenuli da se spuštamo, jer ljubav za ljubav, a posao je posao, stali smo pored dva pripadnika obezbjeđenja, pa sam rekao Peđi, daj da odbranimo ovo, pa smo se odbranili, pa mi je bilo malo, pa sam rekao, daj da damo gol, ponese vas sport, radite što možda inače ne bi, tražite što nije realno, gura vas sport, gurate i vi na svoj način one koji su dolje, na terenu. Onda se desio taj, sad već legendarni tajm aut i Draškovo, na glavu. To nijesmo vidjeli.

Kada je Simić skinuo zicer na 26-23, znali smo da je gotovo. I to je onaj lijepi osjećaj, baš najljepši, kada ste srećni, jer ste bili tu, kada se desilo, ali ste još srećniji jer znate šta se sve desilo, izdešavalo, kako se do te pobjede došlo. Kako i zašto su ispadale lopte iz ruku, kako je Vujović gađao u prsa junačka Mitrevskog, kako je Grbović odjednom postao nevidljiv u koloni sa golovima, zašto Boža nijesu mogli hvatati, koliko su popili uvreda Marko i Miloš. Da znate, nijesmo vidjeli incident, niti znali razmjere, dok se nije pojavio snimak na youtube-u.

Lijepo je, baš je lijepo, kada se pobijedi, ne samo jer je pobijedio tim za koji navijate, ne samo što znate, što ih sve bolje znate, nego je baš lijepo i zbog posla kojim se bavite. Znate da će se nešto desiti pred kamerama, jer ti momci su čista emocija. Vidio sam da Marku nije svejedno, ali nijesam zašto, onda sam kritikovao Branka, iako je dečko negdje poslije 50 minuta, sa sve povredom koljena, tražio izmjenu, jer više nije mogao da dođe do daha, a ne da igra rukomet.

Kritikujete one koje volite, barem ja, najveći sam kritičar moje ćerke, moje najbolje prijateljice, kolega, prijatelja, jer valjda mora tako, šta će vam ljudi koji vas samo tapšu po ramenu i govore da ste najbolji na svijetu. Jesu, svi gore pomenuti, za mene jesu, najbolji, najviše ih volim, ali baš zato što ih volim, kritikujem ih, jer želim da budu sjutra bolji, samo tako će biti bolji za mene, da me izbruse kada ja zaslužim kritiku, a zaslužim je svakog dana.

Zato mi je ono Brankovo, praštajte, znam da sam vas nervirao, milije i prijatnije, nego bilo kakav hvalospjev o njegovoj igri, busanje u prsa. I izvinjavam mu se još jednom što sam ga maltretirao sa pitanjima, o svemu, zamalo da dođemo do biologije, za šesti razred, jer je kolega iz Slovenije ukrao Simića u miks zoni. Zato ona silna pitanja, vraćanja na neke situacije u kojima sam probao da objasnim da su oni živi ljudi, koji na parketu mogu da se nađu i u situacijama koje su za njih neobične, a nama liče na lake i izvodljive.

Onda je došao Nebojša Simić, još uvijek pod adrenalinom prve vrste, pod specifičnom emocijom, jer golmani su posebna sorta, znam po sebi. Svi nešto gledaju da daju taj gol, a ti se veseliš odbranama, hrabriš sebe i druge, tražiš u svemu podstrek i podršku, jer znaš da brzo dolazi onaj sledeći udarac, koji bi mogao da uruši samopouzdanje. Zato je svaki udarac, svaka odbrana bitna, jer diže i spušta, sve.

Taj Simov momenat u miks zoni ostaće upisan u istoriju crnogorskog sporta, ma kako završila naša priča na EP i pamtiće se. I to je za mene dovoljno. Ta emocija se pojavila, dobila svoje obrise, ljudi su je prihvatili, preuzeli, sada je njihova i ostaće da cirkuliše među svima koji osjećaju da je lijepo biti Crnogorac, ma kakva nam bila politička elita i trenutna dnevno-politička situacija. Lijepo je i to nam niko ne može oduzeti.

Kao što meni ne može niko oduzeti suzu u Draškovom oku, Petrovu žilu kucavicu nakon meča. To je ostalo za nas, negdje, upisano. Draškove riječi da je ostvario san, velike su, Petrovo zadovoljstvo, kada kaže, čast je biti predsjednik ovim momcima i onim đevojkama, to ću pamtiti. To ćemo pamtiti. Jer ne pobijeđuje se uvijek i vazda na EP, ne zato što ne možemo, nego zato što ne shvatamo da je sport nešto najbolje što imamo. Pojma nemamo šta imamo, pojma nemamo.

Direktore muške reprezentacije, još uvijek mislim da je taj neki snimak bitan za generacije koje dolaze, ali i dalje poštujem naš dogovor da ne ode u javnost. Emocija je lijepa, emocija je bitna, jer se đeca uče od vas, od nas, na našim primjerima. To što smo ranjivi, nije dokaz da smo mali, manji, nego da smo veći, veliki, a ti jesi, jer si bio tu kada je bilo najteže, gurao kad bi malo ko, izgurao i pokazao još jednom, najbolji smo kada nas pritisnu uz zid.

20:00 – 03:00 I dok me sav normalan narod zamišlja na tribinama arene, da gledam Slovenija – Danska, sve te emocije, sva ta dešavanja, izjave, treba sklopiti i nešto smisleno, jer slijedi nova emisija. Poruke stižu sa svih strana, traže mi dresove, čestitaju, traže da prenesem čestitke, dok režem i kidam, na lap topu, sebe, direktora, predsjednika saveza. Lijepo je, ljudima je bitno, tebi je bitno, svima je bitno, vremena nijesu dobra, sreća nam je svima potrebna, procesuiramo je svi na svoj način.

Tata je čitao prvu kolumnu, pa drugu, čestitao mi u svoje i ime maltezera Meda, a onda poslao poruku, da je pobjeda rukometaša i sve što se dešavalo u miks zoni, ipak bolje od onoga što pišem.

Meni dovoljno.

Uvijek je lijepo kada te se sjete, pogotovo kada te se sjete najbliži, najmiliji, pogotovo kada te se sjete oni koje cijeniš. A nekako je najbolje kada te se sjete oni za koje si smatrao d ate se nikad neće sjetiti. To je osjećaj na koji ne možeš da budeš indiferentan.

Dok se spušta adrenalin, šaljem poruku Milošu, šalji plan za sjutra, jer novi dan je nova nafaka, novi odlazak do Balazmujvaroši, neka nova priča, neki novi razgovori, neka nova mogućnost da saznaš nešto novo, pa makar prešao kratak put od ratnog reportera, sa informacijama koje se mijenjaju iz sata u sat, do klasičnog navijača, koji samo želi još jednom da se njegovi odbrane, koji samo želi da njegovi, postignu još jedan gol.

Lijepo je, baš je lijepo, kad pobijede tvoji. Taj osjećaj te hrani, a gori masti. Idealna kombinacija, poslije koje može duže da se šeta.

P.S. Nemam dres reprezentacije, nemam ni crveni ni zeleni, meni je najljepši crni, nevezano za dnevno-politički momenat, nego za estetiku.