Luka Vlaisavljević

Nakon skoro decenije - odlazak momka koji je "krvario plavo" za Evrton

Kada je Dominik Kalvert-Luin stigao u Everton kao devetnaestogodišnjak iz Šefild junajteda 2016. godine, bio je još jedan talentovani napadač iz engleske Čempionšip škole.

Devet godina kasnije, odlazi kao jedan od najsloženijih i najemotivnijih likova novije istorije kluba - simbol potencijala, frustracija, uzleta, padova, i, možda ponajviše, otpornosti.

Kalvert-Luin je potvrdio da će 1. jula, po isteku ugovora, napustiti Everton i postati slobodan igrač.

Klub mu je nudio novi ugovor krajem prošle sezone, nadajući se da može ostati dio novog poglavlja, ali su razgovori stali bez konkretnog ishoda.

Odlazi tiho, bez pompe, u trenutku kada Everton ulazi u još jedno ljeto neizvjesnosti i finansijskog balansiranja.

„Ovo nije nešto što sam izabrao olako“, napisao je Kalvert-Luin na Instagramu.

„Everton je moj dom otkad sam imao 19. To je mjesto koje je u meni vidjelo potencijal, izazvalo me da rastem, i oblikovalo me i kao fudbalera i kao čovjeka“.

U brojevima, njegov učinak bilježi 71 gol u 274 nastupa.

U sjećanju navijača, međutim, Kalvert-Luin ostaje figura kontrasta: čovjek koji je znao postići spektakularne golove glavom, koji je tokom perioda 2020-21 djelovao kao budući vođa napada reprezentacije Engleske - ali i igrač čije su karijeru u Evertonu opterećivale stalne povrede, naročito između 2021. i 2023. godine.

U sezoni 2023/24 ponovo je bio prisutan, makar na trenutke. Igrao je 32 meča u Premijer ligi, ali je ponovo propustio nekoliko mjeseci zbog povrede zadnje lože u januaru. Tokom tog perioda, pokazao je da još uvijek posjeduje ono što ga je i dovelo na radare većih klubova - snagu u duelima, osjećaj za prostor i zračne duele, sposobnost da zadrži loptu i poveže igru. Ipak, kontinuitet nikada nije stigao.

Njegovo ime se prošlog ljeta vezivalo za prelazak u Njukasl. Klubovi su razmatrali trampu koja bi uključivala Jankubu Mintea, ali Kalvert-Luin je odbio odlazak. Ni interesovanje Mančester junajteda nije se konkretizovalo.

Možda zato što je, u svojoj tišini, još uvijek vjerovao da ima neraščišćenih računa s Evertonom. Možda zato što je nadao da će ostati zdrav i konačno zatvoriti krug kao lider ekipe. Ali fudbal ne funkcioniše na osnovu onoga što bi bilo lijepo, već onoga što je održivo.

Kalvert-Luin je bio dio generacije koja je u nekoliko navrata nosila teret izbjegavanja ispadanja. Bio je i reprezentativac -11 puta je oblačio dres Engleske, četiri puta zatresao mrežu, bio dio ekipe na Evropskom prvenstvu 2020.

Njegov reprezentativni status, kao i njegova karijera u cjelini, djeluje kao kolekcija „šta je moglo biti“.

Odluka da ode, kako sam kaže, donijeta je porodično.

„Vjerujemo da je ovo pravi trenutak za novi izazov i dalji rast“, napisao je. Ne pominje se destinacija, ali nagovještaj postoji - da želi novo okruženje, novu šansu, možda čak i redefinisanje karijere izvan engleskog fudbala.

Za Everton, njegov odlazak je još jedan emotivni rez u godini kad klub pokušava da redefiniše svoju budućnost i stabilizuje finansije. Za Kalvert-Luina, to je šansa da, bez bremena očekivanja koje je nosio u Liverpulu, krene ispočetka.

Iza njega ostaju trenuci - gol protiv Arsenala u padu, slavlje s navijačima, dres na glavi nakon mečeva, period kad je nosio „devetku“ sa samopouzdanjem igrača koji zna koliko vrijedi.

Odlazi ne kao promašaj, niti kao heroj, već kao podsjetnik koliko su fudbal i život nepredvidivi - i koliko u toj nepredvidivosti ima nečeg duboko ljudskog.

Možda njegova priča tek počinje.