Luka Vlaisavljević

Fudbal nije nažalost samo strast - Fifin turnir ogolio sve probleme argentinskog klupskog fudbala

Posljednji minuti susreta na stadionu Lumen u Sijetlu nisu ponudili veliku dramatiku na terenu, ali su jasno ocrtali atmosferu koja je pratila ispadanje Rivera sa Svjetskog klupskog prvenstva.

U trenucima kada je argentinski tim gubio 2:0 i ostajao bez plasmana u nokaut fazu, njihovi navijači nastavili su da pjevaju, u potpunosti odvojeni od rezultata. Bila je to jedina konstanta u večeri punoj frustracija i neslavnog kraja za južnoameričkog velikana.

Iako je River imao šansu da se kvalifikuje za osminu finala, poraz od Intera značio je kraj turnira – i simbolički, kraj jednog poglavlja za argentinske predstavnike na ovom takmičenju.

Nekoliko trenutaka pred kraj meča, tim Marsela Galjarda izgubio je kontrolu: Gonzalo Montijel je isključen, a po završetku utakmice Markos Akunja je pokušao da uđe u fizički sukob s Denzelom Damfrisom. Riverov oproštaj od takmičenja bio je buran, ali daleko od dostojanstvenog.

Boka Juniors je već ranije eliminisana, i to bez pobjede nad novozelandskim Oklend Sitijem, timom sastavljenim većinom od poluprofesionalaca. Njihov učinak, kao i Riverov, neće ostati upamćen po fudbalskoj izvrsnosti, već po onome što su njihovi navijači donijeli – strast, prisutnost, pjesmu. Na tribinama su ostavili trag, ali na terenu nisu.

Brazilci su, s druge strane, dominirali. Sva četiri brazilska kluba na turniru prošla su grupnu fazu, još jednom potvrđujući strukturalnu i takmičarsku prednost u odnosu na argentinske rivale. U posljednjih šest izdanja Kopa Libertadoresa, svi šampioni dolazili su iz Brazila, dok su četiri finala bila isključivo brazilska.

River i Boka, klubovi sa ukupno deset titula u ovom takmičenju, suočeni su s realnošću koja nadilazi istorijsku težinu.

Razlozi za jaz su višeslojni. Dugotrajna ekonomska kriza u Argentini ostavila je dubok trag u finansijama velikih klubova. Njihovi prihodi, naročito oni od sponzorstava i marketinga, znatno su manji od onih koje ostvaruju brazilski rivali. Uz to, brazilski klubovi su ušli u fazu intenzivne profesionalizacije, dok mnogi argentinski timovi i dalje funkcionišu pod uticajem moćnih navijačkih grupa, što ograničava strateški razvoj i sportsko upravljanje.

Riverov put na turniru nije bio bez potencijala. Tim je bio konkurentan, a nesrećna povreda Sebastijana Drijusija u meču protiv Urave značajno je oslabila ofanzivnu liniju. Ipak, protiv Intera su bili bez kompletne startne vezne linije zbog suspenzija, što je dodatno umanjilo njihove šanse. Takođe, još uvijek nije poznato kako će nadomjestiti gubitak mladog veziste Franka Mastantuona, koji je na putu ka Real Madridu.

Kod Boke, povratak Migela Anhela Rusa na mjesto trenera, uoči samog takmičenja, izazvao je kontroverze u javnosti. Rusova druga era u klubu tumačena je kao populistički gest uprave i predsjednika Huana Romana Rikelmea, u trenutku kada su sportski i institucionalni temelji kluba već bili poljuljani.

I pored loših rezultata dva najveća argentinska kluba, manji timovi iz te zemlje i dalje uspijevaju da se takmiče na regionalnom nivou. Rasing iz Avellanede je prošle godine ostvario značajan uspjeh u Kopa Sudamerikani, dok je reprezentacija Argentine aktuelni svjetski prvak – faktor koji donekle ublažava loš klupski učinak.

Ipak, nastupi Boke i Rivera u SAD-u otvaraju ozbiljna pitanja. Kvalitet fudbala koji su prikazali bio je daleko ispod nivoa koji se očekuje od klubova takve tradicije. Dok su brazilski timovi koristili ovo takmičenje da potvrde konkurentnost u odnosu na evropske gigante, argentinski velikani su ostavili utisak da kaskaju – kako na terenu, tako i u strukturi.

U trenucima kada se južnoamerički fudbal suočava sa promjenama u dinamici moći, Klupsko prvenstvo je još jednom podsjetilo koliko su infrastruktura, menadžment i finansijska stabilnost postali ključni faktori. A sve ono što su River i Boka donijeli sa sobom – pjesme, strast, identitet – nije bilo dovoljno da kompenzuje zaostatak koji se više ne može ignorisati.