Luka Vlaisavljević

Kraj ere i odlazak igrača koji je ulice Mančestera obojio u plavo

U utorak veče, dok je nebo iznad Mančestera visilo nisko i teško, „Etihad“ se nije praznio kao obično. Umjesto hitnje prema izlazima, ljudi su ostajali – pjevali su. Nije to bio običan meč. Bio je to kraj jedne ere, ili barem poglavlja koje niko još nije spreman da zatvori.

Kevin de Brujne, simbol jedne od najdominantnijih verzija Mančester sitija u istoriji Premijer lige, odigrao je posljednji meč pred domaćom publikom, ostavivši teren nakon 70 minuta protiv Bornmuta. Rezultat? Pobjeda 3:1. Ali brojevi su te noći bili nebitni. Fokus nije bio na golovima, asistencijama, dominaciji. Fokus je bio na zahvalnosti.

Ona je stizala sa svih strana. Video-poruke od Aguera, Sterlinga, Fernandinja, Sanea, Laporta, Mareza, pa čak i od male djece sa riječima koje su bile jednostavne, iskrene i razorne: „Ti si najjači i najčudesniji tata na svijetu“.

Na tribinama, navijači su pjevali uglas „Kevin de Brujne, želimo da ostaneš“. Na travi, De Brujne, obično hladan, bio je na ivici suza. Igrač koji se rijetko lomi - bio je slomljen.

Statua ispred stadiona? Već naručena. Murali, mozaici, preimenovana ulica u trening-kampu, deset godina pretočeno u beton, boju i asfalt. Jedini način na koji je Siti mogao da mu kaže hvala - makar fizički.

Za tih 10 godina, De Brujne je odigrao 421 meč, postigao 108 golova, zabilježio 177 asistencija i osvojio šest titula Premijer lige i jednu Ligu šampiona. Bio je tu kad se Pepova ideja igre tek stvarala, kad se titule čekale s nestrpljenjem, kad se slavila tripleta 2023. godine. Iako je formalno najavljeno da odlazi, djeluje kao da niko – ni on, ni klub, ni navijači – nije zaista spreman na to.

Gvardiola je nakon meča djelovao potresenije nego kad je Siti napustio Aguero. U svojim izjavama priznao je da se „kladio na velike pare“ da će De Brujne dobiti statuu. Dobio je mnogo više: mit, kolektivnu emociju, večnost u plavom dijelu Mančestera.

Ali da nije sve bajka - jasno je bilo već ranije.

De Brujne nije igrao u polufinalu FA kupa protiv Notingem Foresta, šetao je Vemblijem kao neko ko ne zna zašto je uopšte tu. Izvori iz kluba tvrde da je bilo tenzija, da je odluka o njegovom odlasku donijeta mimo njegove volje, i da je reagovao - tiho, ali jasno. Njegovo saopštenje iz aprila bilo je više kapitulacija nego inicijativa.

U međuvremenu, Siti pokušava da premosti most koji djeluje predugačak - povučen je iz trke za Florijana Vrica, igrača viđenog kao De Brujnovog nasljednika. Pokretna traka nasljednika, nekada savršeno naštimana (Ederson za Harta, Dijas za Kompanija, Rodri za Fernandinja), sada štuca.

Bernardo Silva priča kao neko ko želi da ostane, ali iz Lisabona mu mašu. Ederson, moguće, igrao je poslednji meč pred domaćom publikom. Voker je već u Milanu, a čak i ako ga "rosoneri" ne zadrže on će tražiti novi klub. Gvardiola je produžio ugovor, ali ko su njegovi ljudi sada?

Zato je De Brujneva priča više od statistike.

On nije samo bio najbolji igrač jedne decenije, već veza sa svime što je bilo - s Anrijevim rekordom od 20 asistencija koji je izjednačio, sa onom loptom protiv Arsenala koja mu nije priznata jer se okrznula o Čejmbersa, sa trkom protiv Vulvsa kada je dao četiri gola, tri lijevom. Sa svakim pasom za Sterlinga, svakim centaršutom za Aguera, svakoj dubinskoj lopti za Halanda.

Kao što je jednom rekao: „Kad god se budem vratio sa porodicom, moći ću da vidim sebe. Uvijek ću biti ovdje“.

Ali to „uvijek“ ponekad zna da boli. Jer dok Siti gleda naprijed, on i dalje vjeruje da može da daje. Možda i može. Ali klub je odlučio drugačije. I u toj tišini, među pjesmom navijača i suzama porodice, skrivena je jedna istina:

Odlazak Kevina de Brujnea nije samo kraj jedne igračke ere, to je možda i kraj ovakvog barem identiteta kluba. Premijer liga će, ako Kevin ode van Ostrva (postoje neke indicije da bi mogao preći u Liverpul, ali su šanse za to jako male), biti siromašnije mjesto njegovim odlaskom.