K. J. [ Stetoskop.info ]

Šta je narkolepsija i kako prepoznati ovaj poremećaj?

Za proteklih 160 godina ova bolest je prešla put od teško prepoznatljive i neizlječive bolesti, do bolesti koja se lako dijagnostikuje i za koju postoje lijekovi.

Spavanje je dio našeg života. Tokom spavanja se odmaramo i fizički i psihički. Tokom budnog stanja postupno se narušava fiziološka ravnoteža u organizmu, pa je spavanje neophodno kako bi se ta ravnoteža ponovo uspostavila. Narkolepsija je primarni poremećaj spavanja koji se karakteriše spontanim padanjem u san.

Kako definisati narkolepsiju?

Najčešći i najbolji predstavnik pretjerane pospanosti je bolest „narkolepsija“. Ovu bolest je prvi opisao francuski ljekar dr Žan Batist Eduar Želino 1860. godine. On je, možda s pravom koje mu daje njegovo drugo ime, bolest nazvao „narkolepsia“ (od grčke riječi „narkos“, što znači spavanje, i „lepsis“: zgrabiti).

Koji su ključni simptomi narkolepsije?

Narkolepsiju čini nekoliko elemenata:

• Pretjerana dnevna pospanost – označava da su osobe koje je imaju stalno pospane, a da je pritisak spavanja tako snažan kao da nijesu spavale tri dana i noći, navodi za Stetoskop neurolog, prim. dr sci. med. Slavko Janković.

• Takozvani napadi spavanja znače da su ovi ljudi u stanju da zaspe u trenutku, u neuobičajenim situacijama (na primjer, tokom poslovnog razgovora, ispred semafora tokom vožnje automobila ili za vrijeme obroka – dešava se da tako naglo zaspe da im glava padne u tanjir sa onim što su jeli).

• Bolesnici imaju katapleksiju, ili iznenadan, potpun gubitak mišićnog tonusa u svim mišićima (osim u disajnim i mišićima koji pokreću oči), obično izazvan (ne)prijatnim emocijama.

Svaka jača emocija (iznenadan ulazak drage osobe, dobijanje dobrih karata pri kockanju ili samo dobra šala) dovodi do iznenadnog pada bolesnika na pod uz potpuno očuvanu svijest (za razliku od epilepsije).

• Halucinacije pri usnivanju ili buđenju – znače da bolesnici od narkolepsije pri usnivanju mogu istovremeno da vide snove ali i realnu sredinu koja ih okružuje.

Slika stvarnosti i slika sna se preklapaju i miješaju (kao slika preko slike na televiziji) i pružaju jedna kroz drugu, izazivajući zbunjenost bolesnika koji ne zna da li spava ili je budan.

Oni u toj djelimičnoj budnosti preduzimaju određene radnje kako bi skrenuli pažnju na svoj problem i pozvali nekoga u pomoć, ali se najčešće ispostavi da je sve što su pokušali ili uradili bila fikcija, zapravo san.

• Paralize spavanja – predstavljaju oduzetost svih (osim disajnih i očnih) mišića tijela koja se javlja obično pri buđenju. Iako budan, bolesnik nije u stanju da se pokrene niti da dozove pomoć ili skrene pažnju članova porodice na sebe. Doživljaj se opisuje kao „jeziv“, sa strahom da se ne ostane paralizovan zauvijek. Srećom, ovo stanje najčešće traje nekoliko sekundi i prekida se spontano ili običnim dodirom.

• Automatsko ponašanje – označava da je bolesnik sa narkolepsijom u stanju da krene negdje (na primjer na posao ili u prodavnicu), usput zaspi i spava hodajući, pa se odjednom „stvori“, na sopstveno čuđenje, u drugom dijelu grada od onoga kuda je krenuo.

Kakav je socijalni i psihološki uticaj narkolepsije na pacijente?
Zbog stalne pospanosti, bolesnici sa narkolepsijom nijesu u stanju da odgovore na svakodnevne zahtjeve života. Rijetki su poslodavci koji imaju razumijevanja da njihov radnik mora oko podne, usred posla, da odspava oko jedan sat kako bi mogao da nastavi da radi.

Ova bolest isključuje svoje žrtve iz svakodnevnog života i trke koju ona nameće, bilo zbog depresije koja ih obuzima, bilo zbog poruge koju doživljavaju u svojoj okolini. Iako su im mentalne i fizičke sposobnosti potpuno očuvane, ovi ljudi nijesu u stanju da na poslu ili u školi zbog pospanosti napreduju u skladu sa svojim realnim sposobnostima.

Zato ličnost bolesnika karakterišu:

• introvertnost

• teškoće u adaptaciji

• poremećaji ličnosti

• alkoholizam

• depresija

Stalni izvor frustracije je i stalna potreba i nastojanje da se bude jednako sposoban kao i zdravi vršnjaci. S druge strane, psiho-socijalna stigma kojoj je bolesnik izložen je podjednako teška koliko i sama bolest.

Kakve su mogućnosti liječenja narkolepsije i kako se mogu prevazići izazovi koje ovaj poremećaj donosi?

Pristup liječenju pretjerane pospanosti / narkolepsije mora da obuhvati sve aspekte kojima je bolesnik pogođen.

• Socijalni aspekt podrazumijeva upoznavanje javnosti sa osobinama ove bolesti (ovaj tekst ima i tu namjeru) kako bi se izbjeglo prećutno, ali uporno isključivanje bolesnika iz svih slojeva i aktivnosti društva.

• Poslovni aspekt obezbjeđuje odgovarajući status bolesnika na radnom mjestu, uz prethodni dogovor sa poslodavcem kome se mora objasniti da je narkolepsija bolest koja uz malo razumijevanja može da poštedi bolesnika socijalne osude.

• Nefarmakološki pristup liječenju označava adekvatnu psihološku pomoć, najčešće od strane psihologa ili psihijatra.

• Farmakološko liječenje podrazumijeva redovnu primjenu lijekova za razbuđivanje (grupa „eugeroika“), koji su djelotvorni u oko 80 odsto slučajeva.