B.Bu. [ b92 ]

IZ UGLA PSIHOLOGA

Gojaznost: Strpljenje i otvoreni razgovor pomažu

Svako ko želi da pomogne osobama s poremećajima u ishrani, upušta se u emotivnu zahtjevnu situaciju, jer je teško dugo gledati nečiju patnju, a izlječenje je neizvjesno.

Zbog stalne trke za što boljim izgledom, po ugledu na lica s naslovnih strana časopisa, danas su češći poremećaji u ishrani. Ovo može biti i prolazna faza u nečijem životu, ali može ostaviti i posljedice po zdravlje. U ovom drugom slučaju možemo govoriti da je posrijedi neki psihološki konflikt u samoj ličnosti, po pravilu emocionalne prirode, koji dovodi do poremećaja u ishrani. Na meti su najčešće mlađe osobe i to ženskog pola.

Iako je tačan uzrok poremećaja u ishrani nepoznat, vjeruje se da se oni razvijaju iz kombinacije bioloških, psiholoških i sociokulturnih faktora. Svi ovi poremećaji utiču negativno na fizičko i psihičko zdravlje i bez pomoći stručnjaka ne mogu se izliječiti. Mnogi od njih su nevidljivi za okolinu i porodicu oboljelog, što dodatno povećava rizik od ozbiljnih zdravstvenih problema.

Ni hir ni lični izbor
Anoreksija je bolest gdje dolazi do velikog gubitka tjelesne mase zbog namjernog drastičnog smanjenja unosa hrane. Ovaj poremećaj se javlja u 0,5–3,7 odsto populacije, u 90 odsto slučajeva kod žena, obično u tinejdžerskom dobu, ali i kasnije. Osoba ima izmijenjenu sliku o sebi i opsjednuta je vitkom linijom. Kod ovog poremećaja javlja se ekstremni gubitak apetita i tjelesne mase. Svega polovina ovakvih pacijenata vrati se u normalan život, trećina ostaje hronično bolesna s periodima pogoršanja i uz česte hospitalizacije. Smrtnost od anoreksije kreće se i do deset odsto, pokazuju naučna istraživanja.

Bulimija je poremećaj kod kojeg pacijenti opsjednuti svojim izgledom unose znatno veće količine hrane od uobičajenih, a zatim izazivaju povraćanje uz intenzivan osjećaj krivice i stida. Oni koriste preparate za mršavljenje, laksative i diuretike.

Jedan od čestih poremećaja je i sindrom noćnog prejedanja. Oboljeli preskaču dnevne obroke, a noću jedu, i posljedica toga je gojaznost.

Ovu grupu poremećaja prate brojne zablude. Recimo, da su prolaznog karaktera, stvar ličnog izbora ili neki vid hira koji osoba ispoljava. Mnogi vjeruju da osoba koja pati od tipične forme anoreksije nervoze može jednostavno početi „normalno” da jede ili da osoba koja pati od bulimije nervoze može odlučiti da prestane s epizodama prejedanja i prisilnih pražnjenja.

– Ovakva mišljenja su daleko od istine i mogu biti od štetnog uticaja, s obzirom na to da se radi o grupi kompleksnih, mentalnih poremećaja koji imaju visoki stepen smrtnosti, drugi po redu od svih psihijatrijskih dijagnoza. Zbog toga je od izuzetne važnosti ili početi sa samostalnom edukacijom ili pronaći stručno lice koje se bavi ovom tematikom i zakazati jednu psihoedukativnu, informativnu seansu kako biste od psihologa ili psihijatra dobili potrebne informacije o različitim vrstama i tipovima poremećaja ishrane, njihovoj simptomatologiji, uzrocima, kao i toku i prognozi poremećaja i opcijama liječenja – kaže psiholog Maša Stevanić.

Bez osude i kritike
S članom porodice, partnerom ili prijateljem o tom treba da se popriča bez osuđivanja ili kritikovanja. U suprotnom, neće biti pozitivnih efekata.

– Treba izbjegavati komentarisanje fizičkog izgleda te osobe, pošto su ovi poremećaji prožeti osjećanjima stida i krivice. Poremećaji ishrane vremenom mogu dovesti do povlačenja osobe iz društvenih aktivnosti i to vodi u samoizolaciju i napredovanje bolesti. Pokušajte da inicirate kontakt i organizujete zajedničko vrijeme i aktivnosti koje bi bile obostrano prijatne – savjetuje Maša Stevanić.

Osoba koja želi da pomogne osobama s ovim poremećajima mora da se naoruža strpljenjem, ali i da bude svjesna da se upušta u emotivnu zahtjevnu situaciju. Jer, biti direktno suočen s nečijom patnjom, pogotovo u dužem vremenskom periodu, može biti emocionalno izazovno i za onoga ko u najboljoj namjeri želi da pomogne.