B.Bu. [ Klix.ba ]

SAVJETI STRUČNJAKA

Kako se osloboditi toksičnih misli i samosabotaže

Osoba koja je toksična prema sebi žudi za dramom poput umjetnice koja traži muzu. Bez patnje, njihov život gubi smisao.

Posmatranje osobe koja je toksična prema sebi podsjeća na gledanje performansa u kojem je umjetnik i publika jedno te isto biće – u isto vrijeme aplaudira i zviždi.

Ako ste ikad sumnjali da neko vama blizak posjeduje tu specifičnu vrstu otrovne unutrašnje dinamike, obratite pažnju na neke od ovih karakteristika i postupanja.

Pasivna agresija prema vlastitom odrazu

"Ogledalo, ogledalo na zidu, zašto ja nisam dovoljno dobra za ovaj svijet?" Takve osobe odražavaju svoj prezir prema sebi čak i najsitnijim komentarima.

Primjera radi, lik Estele iz Sartrova "Iza zatvorenih vrata" stalno se gnuša nad sobom dok se istovremeno opsesivno trudi impresionirati druge.

To je klasična situacija u kojoj unutrašnji glas kritikuje, dok vanjski glas pokušava pridobiti odobravanje. Naravno da je rezultat  unutrašnji haos.

U razgovorima ćete čuti fraze poput: "Ma nije to važno, ionako to uvijek zabrljam," ili, "Zašto se uopšte trudim kad znam da neću uspjeti?" – uz dramatično kolutanje očima. Ako ih pitate za mišljenje, vjerovatno će reći: "Ah, ti znaš bolje od mene."

Hronična potreba za dramom

Ko može zaboraviti Skarlet O’Hara iz "Prohujalo s vihorom"? Skarlet je savršen primjer osobe koja uporno sabotira vlastitu sreću, istovremeno optužujući sudbinu za svoje izbore.

Osoba koja je toksična prema sebi žudi za dramom poput umjetnice koja traži muzu. Bez patnje, njihov život gubi smisao.

Ako se nešto može zakomplikovati, one će pronaći način da to postane opera. "Trebala sam ostati kod kuće umjesto što sam izašla, sada svi misle da sam glupa!" postaje mantra.

Drama je njihov kiseonik, ali ne zaboravimo – svako ko im pruži ruku riskira da završi kao sporedni lik u tragediji njihovog života.

Perfekcionizam kao oružje samouništenja

Kad je Franc Kafka pisao pisma svojoj vjerenici Feliće, bio je majstor toksičnosti prema sebi. Svaka stranica odjekuje nesigurnostima i opsesivnim analizama vlastite bezvrijednosti.

Perfekcionisti poput njega postavljaju sebi ciljeve koji su, realno, neostvarivi, a zatim se nemilosrdno kažnjavaju kad ih ne dosegnu.

Reći će: "Ako nisam najbolja u ovome, čemu služi trud?" Sve mora biti savršeno – osim njih samih. To je paradoks koji ih gura u beskrajni ciklus frustracije.

Samosabotiranje odnosa

Da se vratimo Sartru, jer je to uvijek dobro mjesto za krenuti kad tražimo egzistencijalnu ironiju. Likovi u njegovim djelima, osobito Garcin, ne mogu pobjeći vlastitim mislima i uvjerenjima.

Ljudi koji su toksični prema sebi imaju sličnu sposobnost sabotirati odnose s prijateljima i partnerima jer smatraju da nisu vrijedni ljubavi.

Ako im date kompliment, oni će ga odbiti s nekom vrstom samoponižavajućeg odgovora. Ako im ponudite pomoć, osjećaće se neprijatno, a zatim će vas na suptilan način odgurnuti. Kada nešto pođe po zlu, reći će: "Rekla sam ti da ću sve upropastiti."

Umjetnički prikaz vlastitog bola

Sposobnost pretvaranja ličnog bola u umjetnost. Silvija Plat u "Staklenom zvonu" ne opisuje samo depresiju, već i svoje unutarnje demone kroz široku prizmu toksičnog razmišljanja.

Takvi ljudi imaju nevjerovatnu sposobnost uvjeriti vas da je njihova patnja umjetnički izbor, dok zapravo jednostavno ne znaju kako izaći iz vlastite glave.

Njihove priče o vlastitim neuspjesima gotovo su poetične. Očekivani rezultati su empatija, divljenje i, naravno, drama.

Ako prepoznate neku od ovih karakteristika kod sebe ili drugih, ne brinite – prvi korak prema ozdravljenju jeste priznanje.

No, u duhu ironije, možda je najlakše jednostavno prigrliti vlastitu unutrašnju Sartrovsku krizu i pretvoriti je u roman ili barem Instagram post, piše Lavie.hr.

Na kraju krajeva, ako ćeš već da budeš toksičan prema sebi, možda je bolje to raditi s umjetničkim izrazom.