B.Bu. [ Blic ]

Tajni zaokret koji je Džek Nikolson unio u kultni film "Let iznad kukavičjeg gnijezda“

Zahvaljujući svojim izraženim obrnutim obrvama i nestašnom osmijehu, često je bio savršen izbor za ulogu negativca – bilo kao Džoker u „Betmenu“ Tima Bartona ili Frenk Kostelo u filmu Martina Skorsezea „Pokojni“, piše Far Out magazin.

Nikolsonov glumački raspon omogućio mu je i da zasija u složenijim ulogama, u kojima nije ni heroj ni zlikovac, već čovjek koji se gubi u psihološkoj traumi ili prikrivenim manama ličnosti. Dva najpoznatija primjera takvih uloga su one u trileru Stenlija Kjubrika iz 1980. godine „Isijavanje“ i drami Miloša Formana iz 1975. „Let iznad kukavičjeg gnijezda“.

Ovaj drugi film, snimljen po istoimenom romanu Kena Kizija iz 1962. godine, uslijedio je nakon Nikolsonovog ključnog, za Oskara nominovanog nastupa u klasiku Romana Polanskog „Kineska četvrt“ iz 1974. godine. Poslije četiri nominacije, Nikolson je konačno trijumfovao, osvojivši Oskara za najboljeg glumca za „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ na 48. dodjeli nagrada Akademije.

Film je te godine osvojio „veliku petorku“ — nagrade za najbolji film, režiju, scenario, glavnog glumca i glavnu glumicu — postavši drugi od samo tri filma u istoriji kinematografije kojima je to pošlo za rukom.

Film je ostao upamćen kao jedan od najvoljenijih, ne zbog velikog budžeta ili spektakularnih scena, već zbog emotivne povezanosti u središtu priče. U svojoj suštini, „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ je istraživanje ljudskosti koju svi dijelimo, a Nikolson to savršeno utjelovljuje u svojoj ulozi.

Kao Rendl Patrik „RP“ Mekmarfi, Nikolson glumi šarmantnog osuđenika koji je uspio da izbjegne zatvorsku kaznu pretvarajući se da je lud. U psihijatrijskoj bolnici ubrzo postaje klovn i pokretač ostalih pacijenata, podstičući ih da prevaziđu svoje neuroze, dok zla bolničarka Rečed, koju igra Luiz Flečer, ne gleda blagonaklono na njegov zarazni duh pobune.

U još jednoj Oskarom nagrađenoj izvedbi, Flečer suprotstavlja Mekmarfijevu razuzdanost svojom surovom disciplinom i zastrašujućim terapijama. Iako to nije bilo naznačeno niti namjeravano u Kizijevom romanu, Nikolson je odlučio da u priču doda sopstveni zaokret – skriveni sloj u karakteru. Glumac je uvijek želio da svojim likovima da dodatnu dubinu, pa je u odnosu s Rečed vidio priliku za tajnu dinamiku.

Ako ste ikada primijetili dozu seksualne tenzije između Mekmarfija i bolničarke Rečed u filmu, vaša zapažanja su tačna – Nikolson je upravo to imao na umu. Poznat po svom improvizatorskom pristupu glumi, otkrio je ovaj skriveni detalj u razgovoru za „New York Times“ 1986. godine.

„U redu“, započeo je. „Tajna ‘Kukavičjeg gnijezda’ – a to nije u knjizi – moj tajni plan bio je da je ovaj tip - mangup koji zna da je neodoljiv ženama, i zapravo očekuje da će ga sestra Rečed zavesti. To je njegova tragična mana.“ Možda zahvaljujući Nikolsonovom sopstvenom nestašnom ponašanju, ova interpretacija mu je prirodno pristajala.

Iako se moglo činiti da je to tek mala nijansa u njegovoj glumi, Nikolson je smatrao da je taj detalj ključan za razvoj priče.

„Zbog toga on na kraju i propada“, objasnio je. „O tome sam razgovarao s Luiz (Flečer). Samo s njom. Osjećao sam da je to ono što se zapravo dešava s tim likom – to je bila duga, neuspješna zavodljivost u koju je on patološki vjerovao.“

Majkl Daglas, koji je producirao film nakon što je otkupio prava od Kizija preko svog oca Kirka, prisjetio se u intervjuu za „The Guardian“ 2017. godine borbe s likom sestre Rečed.

„Nije bilo lako učiniti Rečed ljudskim bićem“, rekao je.

„O njenoj prošlosti ne znate ništa, za razliku od Mekmarfija. Nisam želio da je prikažem kao čudovište – želio sam da bude uvjerljiva kao stvarna osoba u tim okolnostima. Crpio sam inspiraciju iz zloupotrebe moći, što je tada bila važna tema, s obzirom na to da je Nikson bio primoran da podnese ostavku. Jasno sam vidio kako ljudi mogu vjerovati da čine dobro i da znaju najbolje.“