Tufik Softić

Pregazilo nas vrijeme, moj dobri Šantiću

Kada je moj prijatelj iz djetinjstva, koji već četiri decenije živi u inostranstvu, počeo da u Beranama na mjestu stare, trošne kuće da gradi novu i veliku, prvo što sam ga pitao je - a za koga to praviš toliko? Ubjeđivao sam ga da treba da gradi nešto skromnije. U redu je, kažem, ne ide nam mladost, nego dolaze stari dani, ali eto, dovoljan bi ti bio jedan skroman apartman. Odgovorio je kako voli da dođe na “očevinu”, a dolaziće i đeca, kaže on.

Ja nepovjerljivo vrtim glavom, ne pokušavam da ga ozbiljnije odgovaram. Pri tome znam da mu je supruga, iako sa prostora bivše SFRJ, praktično odrasla u inostranstvu. Tamo su se upoznali i tamo su im rođena djeca. I zaista su nekoliko godina, dok su djeca bila manja, dolazili ljeti, istina na kratko.
Zatim sve rjeđe i rjeđe kako su djeca odrastala. I sada nikako. Djeca su u brakovima sa strancima, a njih su unuci zavezali za državu u kojoj žive. Nedavno su kuću izdali stanarima, da nije prazna i da neko drugi plaća poreze i komunalne troškove. Pretpostavljao sam da će se to jednog dana desiti, sve je išlo ka tome. Ko to zna, na kraju će kuću možda i prodati. Novac, trud, znoj? Šta bi sa pričom o očevini?

Na nedavnom panelu u Beranama povodom Dana dijaspore, koji su prvi put održani u ovom sjevernom gradu, najbolje postavljeno pitanje bilo je - šta se dešava sa trećom i četvrtom generacijom naših ljudi koji žive u inostranstvu? Odgovor je bio vrlo surov. Te generacije više nisu dijaspora, oni postaju iseljenici. U grad odakle su njihovi očevi ili đedovi, skoro da ne dolaze. Još surovije je zazvučalo kada je panelista dodao - oni se više ovamo i ne sahranjuju.

Tamo završavaju škole, tamo izgrađuju profesionalne karijere, neki od njih su čak i vrlo visoko u državnoj hijerarhiji, uspješni političari. Da ne pričam o drugim profesijama i dometima koje ljudi porijeklom iz Crne Gore tamo postižu.

Naša država, sa druge strane, nema čak ni registar dijasporaca i iseljenika. Radi se na tome. Neko je glasno primijetio kako ne trebaju ta uspješna djeca po inostranstvu da traže Crnu Goru, već Crna Gora treba njih da traži, da smanjuje administrativne barijere bilo kakvim poslom da dolaze ovamo, gdje su im korijeni. Da se nešto radi na digitalizaciji i da za najkraće vrijeme završavaju to zbog čega su došli, a ne da ih na šalterskom službama dočekuju nervozni službenici. Pauza, dođite sjutra, aaa, ne može to takoo, za jedan dan, i tome slično. I to govore ljudima koji dolaze iz zemalja gdje se sve završava sa jednog mjesta za pet minuta. Ljudima na koje računamo da bi mogli da se vrate i da ovdje počnu neki biznis.

Ne samo da država Crna Gora nema preciznu evidenciju dijasporaca i iseljenika, nego sigurno nema evidenciju ni koliko je naših mladih ljudi, koji su završili fakultete u našoj državi, otišlo u potrazi za poslom u inostranstvo gdje su dočekani raširenih ruku. Crna Gora ih je iškolovala na državnom univerzitetu, a zapadnoevropske zemlje ih, što bi se reklo, prigrlile nagotovo. Stručnjake raznih profila. A i ne moraju biti stručnjaci, samo vrijedni konobari ili zanatlije.

Koliko visokoškolaca se u uvom trenutku nalazi na evidenciji biroa rada čekajući posao u Crnoj Gori, dok preko partija i raznih veza na fingiranim konkursima, mjesta zauzimaju neki sa diplomama iz Sokoca, Travnika, Tutina, Blaca. To je uzelo takvog maha, da se više u trag ne može ući.

Evropa nam obećava da će nas u svoje društvo primiti 2028. godine. Pitao sam jednog prijatelja iz Hrvatske, šta su dobili sa ulaskom u Evropsku uniju? Dobili smo to, kaže, da nam je sva omladina otišla tamo da traži posao sa boljim platama.

Da li takva sudbina i nas čeka? Kako onda da se nadamo da se neki iseljenik vrati, ako se već sada ne trudimo da zadržimo one koje su ovdje rođeni i ostali bi kada bi bilo posla.

Crna Gora svakodnevno gubi ono što je najvrednije, svoju najvažniju supstancu - školovanu mladost.

Prema polugodišnjem izvještaju ZZZCG, nezaposlenih, samo onih koji su prijavljeni, je 27.953, od čega u Beranama 3.434. Deset odsto njih je sa visokom spremom, mastera, magistara. Ko ima moralno pravo njima da kaže “Ostajte ovdje”?

Davno je to Šantić napisao - “Od svoje majke ko će naći bolju?! A vaša majka zemlja vam je ova; bacite pogled po kršu i polju, svuda su groblja vaših pradjedova”. Vremena su se od tada mnogo promijenila. Svijet je postao “globalno selo”.

Bliži se kraj ljeta, dijaspora se vraća. Iseljenici nisu ni dolazili. A mi još tjeramo našu omladinu, ili eufemisticki rečeno, ništa ne činimo da ih zadržimo. I onda se čudimo što je sve više praznih kuća i sve više ugašenih svjetala na sjeveru.

E moj dobri stari Aleksa, prevaziđeni smo ti i ja, pregazilo nas vrijeme. Iz nas govore emocije. Šta vrijedi što ja i dalje u trenucima opuštanja slušam tvoje ispjevane nezaboravne pjesme u izvedbama mnogih muzičara, kada je današnja omladina pragmatična i lako prihvata da je domovina tamo gdje se živi bolje.