Duško Kovačević

Dugo toplo ljeto

Ljeto i požari… To je isto kao da kažemo ljeto i sunce, zima i led, noć i strah… Čini se da nikada nije gorelo toliko u najbližem okruženju Podgorice, ali ni u srednjoj i južnoj oblasti Crne Gore, kao ovog ljeta odnosno ovog avgusta. Ili je možda u pitanju čuveni efekat ljetnje psihodelije, pogotovo u paklenoj Podgorici – pa smo ubijeđeni kako je ovo ljeto najtoplije ljeto do sada, da požara nikada nije bilo više, da Morača nikada nije bila niža… A da li je to baš tako?

Ništa se tako brzo ne zaboravlja kao nevolja koja je prošla, kao preležana bolest – kao ljeto što ostade za nama. U prirodi je čovjeka da ga sadašnje vrijeme preokupira i zanese do mjere neracionalnog rasuđivanja i upoređenja.

Ono što sa sigurnošću mogu reći: za mojih pedeset i kusur godina nikada toliko dima u vazduhu usred grada kao u ponedjeljak veče, makar u mom prekomoračkom kvartu. Prosto smo se borili za svaki udah – i to je bio vrlo nelagodan i uznemirujući osjećaj koji je rađao paniku.

Međutim, sada je bitno da se izborimo sa stihijom. To je bitnije od pisanja i filozofiranja. Nažalost, vojnik Dejan Božović poginuo je dok je prilazio požaru u Kučima, i to je najtragičnija posljedica ove vatrene stihije. Tragična je, ali i opasna političko-šovinistička ujdurma koja dolazi iz marginalnog dijela društva – optužuju se crnogorski Srbi da organizovano podmeću požare kako bi nanijeli zlo državi koju 'ne mogu očima gledati' (iako je u najkraćem mogućem vremenu stigla pomoć iz bratske Srbije).

Šta čovjek jeste –kad ovakvu situaciju koristi za raspirivanje starih nacionalnih opsesija i omraza? Koji je to stepen izopačenja i nepatvorenog zla kada se nekontrolisano širenje vatre u prostoru pripisuje političkoj borbi jedne nacionalne zajednice, a da za to ne postoji nijedan dokaz?

Tačno je – požari najčešće dolaze direktno od ljudi i postoji osnovana sumnja da su ovi avgustovski, uglavnom, namjerno djelo ljudskih ruku. O tome je govorio i premijer Spajić, oslanjajući se na kredibilne informacije. Požari mogu biti jedna vrsta terorističkog akta i dešavalo se nekada i negdje da su požari imali političku pozadinu – ipak, najšeće su uzrokovani patološkim porivima pojedinaca.

Oni stariji poput mene sjećaju se legendarnog filma Dugo toplo ljeto (1958), u režiji Martina Rita. Taj film je proslavio u tom trenutku još uvijek zelenog Pol Njumena. Film se temelji na djelima Vilijama Foknera, a najviše na romanu Hamlet. Bio je u konkurenciji filmskog festivala u Kanu 1958. godine i tada je Njumen dobio nagradu za najboljeg glumca. To je film o piromaniji. Međutim, najčuveniji piroman starog ali i novog vijeka jeste svakako Herostrat, čak čuveniji i prokletiji od Nerona. Herostrat je bio mladić nepoznatog porijekla koji je 356. p. n. e. zapalio najznačajnije Artemidino svetilište, hram u Efesu (koji je bio jedno od sedam svjetskih čuda). Stanovnici Efesa zabranili su pominjanje njegovog imena...
Dakle, piromanstvo je stari fenomen, star koliko i sam čovjek.

Požari u Crnoj Gori još uvijek su u ekspanziji, a kišu i zahlađenje ne vidimo u prognozama za naredne dane… Vinston Čerčil je jednom rekao: 'Ako prolaziš kroz pakao, nastavi dalje'. Šta nam drugo preostaje usred ove vatrene nepogode nego to isto. Zato nastavimo ujedinjeni protiv pakla koji nas je snašao.