B.Bu. [ RTS ]

Zašto Havaji "uvoze" komarce?

Na desetine biorazgradivih kapsula palo je prethodnih nedjelja na havajske šume. Svaka od njih sadržala je oko 1.000 komaraca.

Kako se nadaju američki naučnici koji stoje iza ovog naizgled čudnog plana, milioni insekata uzgajanih u laboratoriji doprinijeće spasavanju ugroženih ptica na Havajima, prenosi RTS.

Američka ostrvska država Havaji ostaje bez ptica. Ove životinje igraju ključnu ulogu u oprašivanju i raznošenju sjemena, a takođe su veoma važan dio havajske kulture. Situacija je teška jer invazivne populacije komaraca na arhipelagu desetkuju populacije domaćih ptica, poput rijetkih havajskih zeba, to jest havajskih medonosnih češljugarki.

Nekada je na Havajima bilo više od 50 poznatih vrsta medonosnih češljugarki, ali danas ih je ostalo samo 17, od kojih je većina ugrožena.

Prošle godine, akikiki (Oreomystis bairdi), malena siva ptica, funkcionalno je izumrla u divljini, a procjenjuje se da je ostalo manje od 100 žutozelenih akekea (Loxops caeruleirostris).

Krčenje šuma i razvoj generalno imali su uticaja, ali prema riječima dr Krisa Farmera, direktora programa za Havaje pri Američkoj organizaciji za zaštitu ptica (American Bird Conservancy – ABC), „egzistencijalna prijetnja“ je ptičja malarija, koju šire komarci.

Insekti nisu autohtoni na Havajima, već su prvi put zabilježeni 1826. godine, vjerovatno nenamjerno prenijeti na brodovima-kitolovcima.

„Izazvali su talase izumiranja“, navodi dr Farmer, jer mnoge domaće ptice, poput medonosnih češljugarki, nisu bile otporne na bolest.

Pošto komarcima izuzetno prija boravak u toplijim tropskim staništima na niskim nadmorskim visinama havajskih ostrva, preostale medonosne češljugarke su pronašle utočište u višim djelovima planinskih oblasti na ostrvima poput Mauija i Kauija, objašnjava Farmer.

Međutim, situacija sada počinje da se mijenja.

„Sa klimatskim promjenama, vidimo porast temperatura i gledamo kako se komarci penju uz planine. Na mjestima poput Kauija broj ptica jednostavno drastično pada. To je konstantan marš komaraca u planine kako im temperature to omogućavaju, a ptice se potiskuju sve više i više sve dok ne ostanu bez staništa u kojem mogu da prežive. Ako ne budemo prekinuli taj ciklus, izgubićemo naše medonosne češljugarke“, ukazao je dr Farmer.

Potraga za rješenjem
Zaštitnici prirode traže rješenje za kontrolu populacija komaraca i organizuju spasilačke linije za havajske ptice. Borba sa komarcima na većem nivou je teška, kaže Farmer, koji objašnjava da bi upotreba pesticida, na primjer, takođe oštetila autohtone populacije insekata kao što su vinske mušice i voćne mušice koje su veoma važne za ekosisteme.

Pošto komarci predstavljaju ogromnu prijetnju po ljudsko zdravlje, šireći, između ostalog, malariju kod ljudi, denga groznicu i virus zika, naučnici decenijama proučavaju ovaj problem, osmišljavajući različita rješenja, uključujući tehniku nekompatibilnih insekata (IIT).

Ovo podrazumijeva puštanje u prirodu određeni broj mužjaka komaraca zaraženih volbahijom, sojem bakterije koja se inače javlja kod ovih insekata, a izaziva neplodnost, to jest jajašca ne mogu da se izlegu kada se takvi mužjaci pare sa divljim ženkama. Vremenom, uz ponovljeno ubacivanje zaraženih mužjaka, brojnost divlje populacije bi trebalo da opadne.

Multiagencijskim partnerstvom koje je posvećeno zaštiti havajskih medonosnih češljugarki, zajedno sa organizacijom Birds, Not Mosquitoes, ABC je 2016. godine, procijenio da metoda IIT ima najveće šanse za uspjeh upravo na Havajima i počeo je da istražuje kako da primijeni istu tehniku na komarce koji prenose ptičju malariju.

„Komarac koji prenosi ptičju malariju razlikuje se od onog koji prenosi ljudsku malariju“, objašnjava dr Farmer. Zbog toga, kako kaže, počelo je testiranje različitih sojeva volbahije na komarcima sa Havaja kako bi se utvrdilo koji je najefikasniji.

Proces je trajao nekoliko godina, zbog „kombinacije nauke, angažovanja zajednice i regulatornog procesa“, kaže Farmer, dodajući da je sasvim prirodno, da kad god kažete da želite da pustim milione komaraca u šumu, ljudi imaju mnogo legitimnih pitanja.

U laboratoriji u Kaliforniji, 2022. godine, počeo je povećani uzgoj komaraca sa odabranim sojem volbahije. Već sljedeće godine, u područjima Mauija koja nastanjuju havajske ugrožene ptice, iz helikoptera su ispušteni prvi kontingenti insekata u biorazgradivim kapsulama.

„Imamo grubu procjenu broja komaraca u prirodi i pokušavamo da pustimo 10 puta više mužjaka sa volbahijom, kako bi uspjeli da pronađu ženke i mogli da se pare sa njima. Trenutno puštamo 500.000 komaraca nedjeljno na Mauiju i 500.000 komaraca nedjeljno na Kauiju“, kaže Farmer dodajući da za to koriste i dronove i helikoptere.

Prema njegovim riječima, to je prvi primjer globalnog korišćenja tehnike nekompatibilnih insekata u svrhu zaštite prirode. Ako se metoda bude pokazala kao uspješna, Farmer se nada da će inspirisati kolege da je primijene na drugim lokacijama.

Međutim, Farmer upozorava da, dok su na Havajima bili samouvjereni kada je riječ o primjeni metode jer su komarci invazivna vrsta koja postoji tek 200 godina i stoga ne igra veliku ekološku ulogu, u drugim zemljama gdje su autohtoni, ova tehnika bi mogla imati neželjene posljedice po ekosistem.

Kupovina vremena
Jedna od glavnih prepreka za puštanje insekata u prirodu na Havajima bio je udaljeni, planinski teren, sklon jakim vjetrovima sa nepredvidljivim vremenskim uslovima.

Stručnjaci su se uglavnom oslanjali na transport kapsula helikopterima, ali je to skupo i na arhipelagu ih ima ograničen broj, sa prioritetnim aktivnostima poput gašenja požara, bezbjednosnih akcija i turističkih tura, navodi dr Farmer. Povrh svega, misije su često morali da otkažu u posljednjem trenutku zbog nepovoljnih vremenskih uslova.

Tu su na scenu stupili dronovi. Nakon višemjesečnog testiranja letjelica u zahtjevnim uslovima, provjere njihovog dometa i projektovanja zaštitne ambalaže sa kontrolisanom temperaturom koja bi bila bezbjedna za transport komaraca, u junu je počelo uspješno dopremanje komaraca i na ovaj način.

„Ovo je prvi poznati slučaj da dronovi ispuštaju specijalizovane kapsule sa komarcima. Imamo veću fleksibilnost kada je u pitanju dopremanje u područja koja generalno imaju veoma nepredvidljive vremenske uslove, a osim toga bezbjednije je jer nijedan čovjek ne mora da se vozi u letjelici koja raspoređuje insekte po zabačenim krajevima“, navodi Adam Noks, rukovodilac projekta za ispuštanje komaraca u prirodu na Havajima.

Upotreba dronova takođe „smanjuje troškove, vrijeme letjenja timova, emisije i buku, što zauzvrat znači jeftinije i održivije dopremanje komaraca u prirodu.

Farmer očekuje da će proći oko godinu dana prije nego što se rezultati ubacivanja komaraca budu vidjeli, kao i da li primijenjena metoda uopšte funkcioniše. Međutim, nada se da će to pomoći da se „kupi vrijeme“ za povećanje brojnosti ugroženih ptica.

Nedavna studija koju su sproveli Savez za divlje životinje zoološkog vrta u San Dijegu i Nacionalni institut za konzervaciju u biologiji pri organizaciji Smitsonijan, otkrila je da još ima vremena da se od izumiranja spasu medonosne zebe poput akekea ukoliko metoda sa implementacijom mužjaka komaraca bude uspješna.

Kristofer Kirijazis, istraživač Saveza za divlje životinje zoološkog vrta San Dijega i vodeći autor studije, rekao je za Si-En-En da je njihov model pokazao hitnost situacije: „Ako sačekate nekoliko godina, vremenski okvir za efektivno djelovanje se veoma brzo sužava“. Iako je tehnika nekompatibilnih insekata „ambiciozna“ i nikada ranije nije korišćena u ovim razmjerama za ovakvu vrstu cilja u konzervaciji, to jest spasavanju vrsta od izumiranja, Kirijazis vjeruje da nade ima.

Naredna decenija ključna za spas ugroženih ptica na Havajima
Ako broj komaraca može da se kontroliše, onda postoji mogućnost da bi medonosne češljugarke imale vremena da obnove populaciju i to sa većom genetskom raznolikošću, pa čak i da razviju otpornost na ptičju malariju. Već postoje znaci da se to dešava sa jednom vrstom medonosne zebe, amakihi, navodi Farmer.

Međutim, Kirijazis upozorava da „čak i ako bi se (zaštitna) mutacija pojavila u ovom trenutku, veoma je mala vjerovatnoća da bi se ona dovoljno brzo proširila da bi vrsta ptice bila spasena“.

Okruženje sa manje rizika od bolesti bi takođe pružilo bolje uslove za preživljavanje nakon pištanja u prirodu ptica odgojenih u zatočeništvu.

Akikikija u divljini više nema, ali se uzgaja u centrima za zaštitu ptica na Havajima.

Za Krisa Farmera, biti na čelu ovog projekta i gledati kako ptice izumru je srceparajuće. Ali upravo to ga pokreće: „Imamo mogućnost da spasemo ove vrste. Ako ne budemo sačuvali ove ptice tokom naredne decenije, vjerovatno ih neće ni biti u budućnosti. I zato nas sposobnost da promijenimo svijet, da promijenimo budućnost, snažno motiviše“.