B.Bu. [ Politika.rs ]

PORUKA BUDUĆIM GENERACIJAMA

Zapadni Teksas - Gradi se sat koji mjeri vječnost

U pustinjskoj tišini zapadnog Teksasa, grupa inženjera, dizajnera i vizionara gradi jedan od najambicioznijih inženjerskih i filozofskih poduhvata današnjice, uređaj koji bi mogao da nadživi civilizacije — „Sat duge sadašnjosti” (The Clock of the Long Now). Dizajniran da traje 10.000 godina, ovaj sat mijenja način na koji čovječanstvo razmišlja o budućnosti. On je više od mehaničkog čuda. To je umjetnički i filozofski izraz ideje da je vrijeme mnogo više od sata na našem zidu.

U doba kada se svijet okreće oko trenutnih trendova i kratkoročnih planova, ovaj sat poziva na drugačije razmišljanje — ono koje mjeri vjekove i milenijume. Projektovan bez elektronike, sat se oslanja na gravitaciju, sunčevu svjetlost i posjetioce da bi ostao u pokretu. Njegova izgradnja urezana je u kamenu planinu, a svaki njegov dio napravljen je da izdrži ne samo vrijeme, već i zaborav, prenosi Dejli dajdžest.

Ovaj monumentalni projekat, ima za cilj da postane simbol dugoročne odgovornosti prema planeti i budućim generacijama. U svijetu koji razmišlja u sekundama, „Sat duge sadašnjosti” uči nas kako da razmišljamo u vjekovima.

Ideja koja traje hiljadama godina
Iza ovog neobičnog projekta stoji fondacija The Long Now Foundation, osnovana devedesetih godina prošlog vijeka sa ciljem da podstakne dugoročno razmišljanje i odgovornost za budućnost. Osnivači, među kojima su i vizionari poput pisca naučnofantastičnih romana Nila Stivensona, kompjuterskog pionira Denija Hilisa i osnivača Amazona Džefa Bezosa, željeli su da naprave nešto što će doslovno „otkucavati“ vjekovima – spomenik vremenu i simbol dugoročnog razmišljanja.

Hilis, koji je osmislio prvobitni koncept sata, postavio je jednostavno pitanje: Šta bi bilo kada bismo napravili nešto što bi ljudi mogli da koriste i posmatraju kroz 10.000 godina? Odgovor je postao filozofska, naučna i tehnička avantura bez presjedana.

Tehnologija vječnih otkucaja
Sat se gradi u planini Sijera Diablo, na zemljištu koje je donirao Bezos, jedan od glavnih finansijera projekta, koji je do sada uložio 42 miliona dolara.

„Impresioniran sam ovom idejom jer je izazov koji podstiče kreativnost i odgovornost — mislite unaprijed, gradite da traje”, istakao je Bezos.

Ulaz do sata prolazi kroz uski tunel u planini, a unutrašnji prostor je veličine višespratne zgrade. Visina samog mehanizma iznosi oko 150 metara, a sve komponente, zupčanici, točkići i osovine od nehrđajućeg čelika, brušenog kamena i legura koje se ne troše, izrađene su od ultra izdržljivih materijala poput titanijuma, keramike i nerđajućeg čelika, uz minimalnu upotrebu plastike ili elektronike.

Napravljen je tako da funkcioniše bez struje — pokreće ga kombinacija gravitacije i energije posjetilaca. Svaki put kada neko posjeti sat, može ga „naviti” i tako pomoći njegovom radu.

Međutim, čak i ako niko ne dođe vjekovima, sistem je napravljen tako da se automatski podešava uz pomoć solarne energije i sofisticiranih mehaničkih algoritama.

Jedna od fascinantnijih karakteristika sata jeste da otkucava jedanput godišnje, a svakih 100 godina ispušta drugačiji zvuk. Na svakih 1.000 godina, otvara se posebni vremenski mehanizam. Ovo nije sat koji koristimo da bismo znali kada počinje film ili kada je vrijeme za večeru – ovo je umjetnički i filozofski izraz odnosa čovjeka prema vječnosti.

„Kada sam prvi put zamislio sat koji traje 10.000 godina, nisam znao kako da ga napravim — znao sam samo da to moramo da pokušamo”, rekao je izumitelj koncepta Deni Hilis, dok je Stjuart Brend, osnivač Long Now fondacije, dodao:

„Mi nismo posljednje poglavlje civilizacije. Moramo da razmišljamo o tome šta ostavljamo onima koji dolaze poslije nas”.

Poruka budućim generacijama
„Sat duge sadašnjosti” nije samo inženjerski podvig, već i poruka. On predstavlja kritiku savremenog društva koje često razmišlja u rokovima od 24 sata, kvartala ili izborne godine. Njegova svrha je da nas podsjeti da smo dio mnogo većeg toka vremena — i da naši postupci danas imaju posljedice koje mogu da se osjećaju narednih milenijuma.

U vrijeme kada se suočavamo sa klimatskim promjenama, tehnološkim preokretima i društvenim izazovima, ovaj sat ima za cilj da nas podstakne da razmišljamo dugoročno.

Kritičari ovog projekta, međutim, postavljaju opravdano pitanje: da li zaista možemo da napravimo nešto što će trajati deset hiljada godina? I šta ako buduće civilizacije izgube znanje o njegovoj svrsi?

Upravo je u tome ljepota ovog poduhvata, smatraju entuzijasti — on nije nužno stvoren da uspije u klasičnom smislu, već da inspiriše.