Mi.M. [ sandžak danas ]

Kemo Rizvanović više nije beskućnik: Pet godina lutanja završeno zahvaljujući ljudima velikog srca

Nakon pet godina lutanja i života u napuštenim barakama, improvizovanim šatorima i bez osnovnih uslova za život, Kemo Rizvanović konačno je dobio ono što mnogima predstavlja svakodnevicu – siguran krov nad glavom. Iza ove priče stoji neizmjerna ljudska snaga, upornost i hrabrost jedne žene – Đulije Kardović, rožajske aktivistkinje čije je srce, izgleda, veće od svih institucija zajedno.

Borba za Kema nije počela juče. Njegova teška životna priča postala je vidljiva javnosti kada je Đulija u novembru prošle godine odlučila da podijeli njegovo stanje i pokrene humanitarnu inicijativu.

Prethodno je obišla mjesta gdje se Kemo skrivao od zime – u jednoj baraci, među gomilom starog drvenog namještaja i improvizovanim pokrivačima, pokušavao je da preživi hladne rožajske noći.

„Pet godina sam na ulici… našao sam krevet kraj kanti. Tražio sam pomoć. Dali su mi baraku, rekli možeš da spavaš tu, da uneseš i furunu“, govorio je Kemo tada sa zahvalnošću u glasu. „Sad imam smještaj, sad nije ladno. U hotelu sam, hvala vašim ljudima. Rekli su mi da ne mogu biti napolju jer sneg, kiša, vetar… možeš da se prehladiš.“

Sudbina jednog migranta koji je smrznuo u blizini Rožaja dodatno je uticala na Đuliju da hitno djeluje.

„Taj dan sam razgovarala s mojim prijateljima, Sajom Dacićem i Jamkom Luboderom, i rekla da ne mogu više da gledam Kema kako živi u takvim uslovima“, prisjetila se Kardović. „Donijela sam odluku da pokrenem javni apel. Odmah su se javili ljudi spremni da pomognu – da plaćaju kiriju, doniraju obroke, ali moj cilj je bio da nadležne institucije konačno reaguju.“

Zahvaljujući brzoj reakciji lokalnih vlasti, prije svega direktoru Harisu Mojeviću i njegovom timu, Kemu je tada obezbijeđen privremeni smještaj u hotelu Wahels, a restorani i pekare, poput Komiteta i Wahelsa, pobrinuli su se za obroke. Firma Tofi ponudila je logističku podršku, dok su se brojni ljudi, uključujući i Senada Pepića, uključili u ovu borbu.

No, Đulija tu nije stala. Željela je trajno rješenje. I ono je stiglo ovih dana – stambeni kontejner, kupljen zahvaljujući donaciji Bošnjačkog kulturnog centra Offenbach e. V. – Sandžak džemata Offenbach, sada je Kemov dom.

„Neka ih Allah obilato nagradi svakim dobrom“, napisala je Đulija u objavi punoj zahvalnosti i emocija. „Kao što sam obećala u novembru, da ću se lično pobrinuti za trajno rješenje – danas s radošću mogu reći da smo uspjeli. Kemo više nije bez doma“, poručila je.

U planu je, kako kaže, i izgradnja vikend-kuće na proljeće, kada vremenski uslovi to budu dozvoljavali. To bi bio kraj jedne životne borbe, ali i novi početak za čovjeka koji je pet godina bio nevidljiv.

Ipak, Đulija i dalje skreće pažnju na širu sliku – na istom mjestu gdje je Kemo sada smješten, još dvije porodice žive bez struje i vode. Djeca se kupaju kišnicom.

„Privremeno ćemo instalirati solarni panel da bar ima svjetlo, ali ovo nije rješenje. Apelujem na institucije – ove porodice zaslužuju dostojanstven život“, rekla je Đulija.

Ova priča, koliko god bila tužna na početku, završava se toplinom, zahvaljujući jednoj ženi koja nije zatvorila oči. Đulija Kardović nije političarka, nije funkcionerka, nije osoba s titulama. Ona je – ljudsko biće koje osjeća, vidi i djeluje. I to je ono što ovu priču čini istinski velikom.

Kemo danas ne samo da ima dom, već i dostojanstvo, a Đulija – zaslužuje da se njeno ime pamti kao simbol borbe za one koji su zaboravljeni.

Njena posvećenost, snaga i hrabrost da preuzme odgovornost kad niko drugi nije htio, ostavljaju snažnu poruku: promjena je moguća, kad neko od nas odluči da bude – čovjek.