B.Bu. [ RTS ]

NAUČNA EKSPEDICIJA IZ 1958.

Napušteni psi kao simboli vrline i nacionalni heroji Japana

Dva psa, koji su sami preživjeli godinu dana na Antarktiku nakon što su ih ljudi napustili, u Japanu su postali simbol vrline istrajnosti i zaslužili veliku slavu.

Psi su po pravilu vjerni ljudima, ali ljudi nisu uvijek vjerni psima. No, akt izdaje je nekad opravdan.

To se može reći za japansku naučnu ekspediciju na Južni pol, koja je 1958. godine iza sebe u vječnom ledu ostavila 15 četvoronožaca koji su joj služili kao vuča za sanke.

Bile su to kuce rase karafuto, jedne od šest vrsta pasa koje su se razvile u dalekoistočnoj carevini. Ta rasa ime je dobila po japanskoj riječi za ostrvo Sahalin, koji je izvjesno vrijeme bio u sastavu dalekoistočne carevine.

Naime, početkom te 1958. istraživački brod „Soja", koji je 1956. započeo periodično putovanje na Antarktik, nije uspio da se probije kroz led do stanice Šova, uporišta koje su na najjužnijem kontinentu uspostavili Japanci ne bi li proučavali klimatske promjene i divlji život na njemu. Zbog toga, ljudi koji su radili u njoj i čekali smjenu morali su da se evakuišu lakim vazduhoplovom.

A u njemu nije bilo mjesta za sve četvoronožne uposlenike odgovorne za transport saonicama.

Kada se godinu dana kasnije nova ekspedicija probila do istraživačke postaje, ispostavilo se da je najveći broj tih korisnih, požrtvovanih radnika koji su tešku rabotu obavljali u zamjenu za jelo i krov nad dlakavom glavom, uginuo u teškim uslovima na Antarktiku, ali da su, iznenađujuće, dva četvornožna pregaoca još uvijek bila živa.

Na daleki, hladni jug!
Nakon Drugog svjetskog rata i gubitka dijela teritorija u Kurilskom lancu i na Sahalinu, Hokaido je postao najsjevernije ostrvo u sastavu Japana. U vrijeme pripreme za odlazak na Antarktik, na njemu je bilo oko hiljadu pasa rase karafuto, od čega je njih 40 do 50 bilo sposobno da vuče saonice.

Tim od 53 čovjeka, koji se u novembru 1956. uputio na Antarktik sa zadatkom da izgradi istraživačku stanicu, poveo je sa sobom njih 22. Kuriozitet je da je za pripremu i obuku tih pasa bio zadužen profesor zoologije Univerziteta Hokaido, Tecuo Inukai, čije prezime, bukvalno, znači „odgajivač pasa“.

Pošli su iz Tokija u brodu „Soja", relativno robusnom plovilu sa 77 članova posade, koje je bilo porinuto 1938. i služilo u Carskoj vojsci tokom rata u Pacifiku za snabdijevanje i izvlačenje olupina. Po dolasku na ledeni kontinent, 11 članova ekspedicije uzelo je na sebe zadatak da na njemu prezimi skupa sa 19 pasa u novoizgrađenoj mjernoj stanici Šova.

Naredne, 1957, međutim, „Soja" se zaglavio u ledu u okolini Antarktika noseći građevinski materijal, zalihe, mašine i ljudstvo – i bio je prisiljen da odustane od prilaska novouspostavljenom japanskom uporištu, zbog čega se pristupilo pomenutoj evakuaciji osoblja stanice.

Godinu dana kasnije nova ekspedicija je ponovo upućena na Južni pol i u januaru 1959. iz vazduha piloti helikoptera koji su izviđali privremeno napuštenu bazu primijetili su dva psa. Bili su to, ispostaviće se, braća Điro i Taro, najmlađi članovi četvoronožne ekipe zadužene za prevoz ljudi i opreme na tlu.

Ta dva žilava četvornošca, zaključili su istraživači koji su potom došli, preživjeli su hraneći se ostacima ljudske hrane, mesom nasukanih kitova i izmetom foka. Iz njihovog ponašanja prema pingvinima i fokama, ljudi su stekli utisak da Điro i Taro vjerovatno nisu lovili te simpatične životinje.

Priča o preživljavanju kao priča o vrlini
Priča o dva napuštena četvornožna borca dirnula je japansku javnost – oni su bukvalno bili opjevani u dva muzička ostvarenja, od kojih je jedno izvodio hor. Njihovi likovi našli su se na novčićima, dok su oko tada tek izgrađenog Tokijskog tornja, najviše građevine u zemlji i turističke atrakcije prijestonice koja je otvorena za građanstvo u decembru 1958, iz pijeteta prema njihovoj žrtvi postavljene statue 15 napuštenih pasa, uključujući i Điroa i Taroa.

Naciji, čije su neke od velikih kolektivnih vrijednosti istrajnost i trud, koja se ranih šezdesetih još uvijek oporavljala od stravičnih ratnih razaranja i gladi, oni su bili potvrda ispravnosti i važnosti tih vrlina i inspiracija kada je u pitanju snaga i volja za životom.

Dok je Điro uginuo na Južnom polu 1960. od bolesti, obavljajući svoje dužnosti, Taro je vraćen u zemlju 1961. gdje je doživio duboku starost od 15 godina, sklopivši oči posljednji put 1970 u svom zavičaju na Hokaidu.

O njima je tokom godina napisano više knjiga, a veliku posthumnu slavu donio im je igrani film Antarktička priča iz 1983. godine, koji je sniman u realnim uslovima, doduše uglavnom u pristupačnijem Arktiku, ali i na dalekom Antarktiku. Na njihovu avanturu i patnju kasnije je podsjetila serija Antarktik emitovana 2011.

Oba psa su preparirana, a čupavi, smeđi Điro izložen je u Nacionalnom muzeju nauke u Tokiju, gdje svojom relativno impozantnom, sirovom pojavom izmamljuje uzdahe i tjera na razmišljanje brojne posjetioce, uglavnom đake. On tu ponosno stoji uz vjerovatno još poznatijeg japanskog četvornošca Haćika, svjetski slavnog ljubimca za kog se vjeruje da je deset godina nakon smrti svog vlasnika nastavio da svakodnevno dolazi na željezničku stanicu čekajući ga da se vrati s posla – Haćiko je ovekovječen u dva vrlo gledana filma, od kojih je jedan holivudski.

Inače, sudbina je htjela da jedan od pilota koji je otkrio pse Điroa i Taroa žive na Antarktiku, kasnije pogine prilikom pokušaja spasavanja žrtava avionske nesreće u Tokiju, u kojoj je u februaru 1966. stradalo 133 ljudi.

Brod „Soja“ pretvoren je u muzej i leži ukotvljen na obodu atraktivnog vještačkog ostrva Odaiba u Tokiju, koje svojim futurističkim građevinama i tržnim centrima redovno privlači stanovnike prijestonice i turiste, i koje je poslužilo i kao stjecište za mnoštvo stalnih i privremenih sportskih borilišta tokom održavanja olimpijade 2021. godine.