K. J. [ Stetoskop.info ]

Pedijatar istakao koliko je važno baviti se sportom u djetinjstvu

Brojne su studije koje ukazuju na trend smanjivanja broja djece koja se bave sportom. Tako je jedno istraživanje sprovedeno u Australiji pokazalo da se u periodu od 1985. do 2003. godine broj djece uzrasta od pet do 14 godina koja treniraju neki sport smanjio za čak 50 odsto kod djevojčica i 30 odsto kod dječaka.

Pokazano je da su ranije više bili zastupljeni timski sportovi, posebno kroz neobaveznu igru sa društvom u školi i u slobodno vrijeme, a takmičarski duh nije bio toliko izražen.

Kako navodi za Stetoskop dr Marija Kostić-Vučićević, specijalista pedijatrije, danas je zastupljeniji sedanterni način života, kao i nepravilna ishrana, pa je sve veći broj djece bez fizičke aktivnosti, sa prekomernom tjelesnom masom i gojaznošću.

Međutim, pokazano je da i deca koja se bave sportom treniraju paraleno više sportova, imaju svakodnevne, vrlo intenzivne treninge koji dugo traju i djeluju iscrpljujuće na njihov organizam, što rezultira čestim povredama.

Značaj bavljenja sportom u djetinjstvu

Umjerena fizička aktivnost je od izuzetnog značaja za zdravlje u svim uzrasnim kategorijama, a posebno u djetinjstvu, jer pozitivno utiče na:

-pravilan rast i razvoj koštano-mišićnog sistema i prevenciju deformiteta,

– poboljšanje tjelesne kompozicije,

– razvoj i unapređenje motoričkih vještina,

– povećanje snage i izdržljivosti,

– jačanje imunskog sistema,

– prevenciju metaboličkog sindroma i mnogih hroničnih oboljenja,

– psihičko blagostanje,

– sniženje stresa, anksioznost ii depresije,

– povećanje samopouzdanja i samopoštovanja,

– unapređivanje kognitivnih funkcija.

Koje su preporuke za bavljenje sportom za decu od 5 do 18 godina?
Prema Američkom udruženju za srce (AHA) i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) svako dijete bi trebalo da ima umjerenu do izraženu aerobnu fizičku aktivnost bar 60 minuta svakodnevno. To podrazumijeva vožnju bicikla, trotineta ili skejta, trčanje, ples, fudbal, odbojku ili košarku sa društvom.

Ove preporuke se često pogrešno tumače ili zloupotrebljavaju, pa djeca svakodnevno imaju iscrpljujuće, veoma intenzivne treninge, treniraju više sportova istovremeno ili se upisuju na sportove koji prevazilaze njihove razvojne sposobnosti.

Nažalost, veoma stresan i izraženo takmičarski duh se prenio iz profesionalnog i na dečiji sport. Sve navedeno vodi ka nezadovoljstvu, iscrpljenošću i brzom odustajanju od sporta.

Kako da znamo da li je „previše“ sporta za dijete?
Previše fizičke aktivnosti ima višestruko štetne posljedice po zravlje djeteta, a pokazatelji su:

– neraspoloženo i rasijejano dijete,

– popuštanje u školi,

– učestale mišićno-skeletne povrede,

– česte infekcije (gornjih respiratornih puteva),

– izraženo zamaranje tokom i nakon treninga.

Kako funkcioniše dečiji organizam?
Deca se razlikuju od odraslih u strukturnom, fiziološkom, neurološkom i psihološkom pogledu.

U ranom i srednjem djetinjstvu je još uvijek relativno nezreo sistem za termoregulaciju, pa postoji veća sklonost ka hipertermiji, hipotermiji i dehidrataciji od odraslih. Zbog toga je potreban nadzor odraslih i obezbeđivanje adekvatnih uslova za trening (tečnost, zaštita od sunca, adekvatna oprema).

Istraživanja su pokazala da čak 40 odsto povreda fudbalera uzrasta od 13 do 18 godina su „overuse povrede“, najčešće po tipu kontuzije i distorzije skočnog zgloba, kolena i butine.

Prelomi kostiju su češći kod dece mlađe od 15 godina, a ponavljani prelomi i povrede praćeni otokom i bolom mogu diferencijalno dijagnostički odgovarati tumorima kostiju, osteomijelitisu, Pertesovoj bolesti ili autoimunskim bolestima zglobova.

Nerijetko se dešavaju i povrede glave koje mogu rezultirati potresom mozga. Dokazano je da ponavljani potresi mozga vode ka dugoročnim suptilnim neurološkim posljedicama.

Evidentno je da se mališani hronološki istog uzrasta mogu značajno razlikovati po razvojnim sposobnostima, pa je neophodan individualan pristup. Takođe, isti nivo vježbanja može imati pozitivne efekte na jedno dijete, a na drugo negativne.

Zbog toga bi trebalo dozirati fizičku aktivnost za svako dijete posebno na osnovu:

– pola,

– uzrasta,

– zdravstvenog stanja,

– sportske spremnosti.

Pod terminom „sportska spremnost“ se podrazumijeva stanje kada razvojni nivo djeteta odgovara zahtjevima sporta.

Koji sportovi se preporučuju u kom uzrastu?
Prema generalnim preporukama postoje određeni sportovi koji se preporučuju u određenom uzrastu, ali ponovo naglašavamo da je od izuzetnog značaja individualni pristup.

Rano djetinjstvo (uzrast od dvije do pet godina )
Ovaj period se karakteriše remodelovanjem tjelesne kompozicije u korist bezmasne tjelesne mase, ograničenim osnovnim sportskim sposobnostima, poteškoćom u praćenju i procjenjivanju predmeta koji se kreće (još uvijek nepotpuno razvijena funkcija vida), veoma kratkim održavanjem pažnje.

Zbog toga se akcenat stavlja na osnovne motoričke vještine kroz igru i eksperimentisanje, a nikako kroz takmičenje. Preporučene aktivnosti u ovom uzrastu su:

– trčanje,

– prevrtanje,

– bacanje,

– hvatanje,

– vožnja tricikla ili trotineta.

Srednje djetinjstvo (uzrast od šest do devet godina)
U ovom uzrastu se kapaciteti za aerobno i anaerobno vježbanje povećavaju, ravnoteža i držanje su bolji, većina dece postiže zrele obrasce osnovnih sportskih vještina.

Počinju da uče prelazne vještine, a napredak u praćenju i procjeni brzine predmeta koji se kreće je značajan, ali uz ograničenu usmjerenost.

Raspon pažnje je i dalje kratak, a sposobnost brzog odlučivanja i pamćenje su ograničeni. U ovom uzrastu se akcenat stavlja na osnovne i početne prelazne motoričke vještine.

Poželjno je uvesti fleksibilna pravila i podstaći minimalnu konkurenciju. Trajanje treninga bi trebalo da bude kratko. Preporučene aktivnosti su:

– plivanje,

– trčanje,

– gimnastika,

– početni fudbal i bejzbol,

– klizanje,

– ples,

– sportovi sa reketom,

– vožnja bicikla,

– beskontaktni borilački sportovi.

Kasno djetinjstvo (uzrast od 10 do 12 godina)
Ovaj period oblježavaju značajne razlike u tjelesnoj masi i visini među polovima u korist djevojčica zbog ranijeg ulaska u pubertet. Uočavaju se minimalne razlike u snazi, ali su deca oba pola u stanju da se ravnopravno takmiče.

Sada su prelazne motoričke vještine usavršene i većina dece može da savlada složene motoričke sposobnosti. Potpuno su razvijeni praćenje, procjena brzine pokretnih predmeta i usmjerenost.

Raspon pažnje se povećava, ali je ona uglavnom selektivna, dok je pamćenje značajno bolje. Ovdje se akcentuje strategija i taktika, odnosno predstavljaju složenije kombinacije igre.

Preporučene aktivnosti su:

– svi prethodno navedeni sportovi,

– košarka,

– fudbal,

– hokej na ledu.

Rana adolescencija (uzrast od 13 do 15 godina)
Ovo je period izraženog rasta u smislu povećanja mišićne mase i snage, kao i kardiopulmonalne izdržljivosti. Sada su jasno vidljive razlike među polovima.

Kod djevojčica se brže akumulira masno tkivo na specifičnim mestima, a kod dječaka je izraženije povećanje mišićne mase.

Usljed hormonskog disbalansa, koji je jedna od karakteristika puberteta, privremeno se smanjuje koordinacija pokreta, ravnoteža i fleksibilnost.

Pažnja je mnogo bolja, kao i sposobnost pamćenja taktike i strategije. Preporučene aktivnosti u ovom periodu su:

svi prethodno navedeni sportovi,

– za dječake atletika (trke na 100 m i 400 m, skok uvis, skok udalj)

– za djevojčice klizanje i gimnastika.

Kasna adolescencija (uzrast od 16 do 18 godina)
Razlike u tjelesnom sastavu i sposobnostima kod djevojčica i dječaka su jasno izražene (procenat masti, mišićne mase i snage, povećanje brzine i fleksibilnosti), a pažnja i pamćenje su odlični.

Preporučeni su svi sportovi u zavisnosti od ličnog interesa djeteta.

Pored adekvatno dozirane fizičke aktivnosti za pravilan rast i razvoj djeteta neophodna je i pravilna ishrana koja mora zadovoljiti potrebe djeteta u nutritivnom i energetskom smislu.

Jasno je da fizički aktivno dijete mora imati veći energetski unos od potrošnje kako bi se nadoknadile potrošene kilo-kalorije i obezbedilo dovoljno energije za normalan rast i razvoj.

Na osnovu svega navedenog zaključuje se da ljekari i sportski radnici koji se bave praćenjem dece sportista moraju jasno da znaju i razumijeju razlike u strukturnom, fiziološkom, neurološkom i psihološkom pogledu dece u odnosu na odrasle, da adekvatno doziraju fizičku aktivnost za svako dijete individualno, kao i da razlikuju uobičajene povrede od bolesti i stanja karakterističnih za dečiji uzrast.

Zato i sportsko – medicinski pregledi djece sportista imaju mnogo specifičnosti u odnosu na preglede odraslih koji se bave sportom.