B.Bu. [ b92 ]

OBRATITE PAŽNJU

Psihološkinja otkrila najgore savjete koje roditelji daju djeci

Mnoge široko rasprostranjene teorije o tome šta je potrebno za uspjeh su se pokazale kao kontraproduktivne. One mogu da daju rezultate u kratkom roku, ali na kraju dovode do sagorijevanja.

Doktorka filozofije i psihološkinja Ema Sepala, je predavačica na Jejlu i autorka bestselera. Njena ekspertiza je nauka o sreći, emocionalnoj inteligenciji i društvenoj povezanosti. U tekstu koji je napisala za „Psychology today“ otkrila je šest najgorih savjeta koje roditelji daju djeci.

„Većina roditelja želi da njihova djeca budu uspješna u životu , pa ih učimo stavovima za koje vjerujemo da će im pomoći da ostvare svoje ciljeve. Ali, kao što sam saznala dok sam istraživala za svoju knjigu, mnoge široko rasprostranjene teorije o tome šta je potrebno za uspjeh su se pokazale kao kontraproduktivne: one mogu da daju rezultate u kratkom roku, ali na kraju dovode do sagorijevanja i   manje uspješnosti.

Evo nekoliko najštetnijih stvari koje mnogi od nas možda uče svoju djecu o uspjehu i šta bi trebalo da im kažemo umjesto toga.

Kažemo našoj djeci: Fokusirajte se na budućnost i nagradu
Treba da im kažemo: Živite (ili radite) u trenutku

Teško je ostati čvrsto fokusiran. Istraživanja pokazuju da naši umovi lutaju 50 odsto vremena kada smo budni. A kada nam umovi odlutaju, možemo da počnemo da razmišljamo o prošlosti ili da brinemo o budućnosti  —  što dovodi do negativnih emocija kao što su bijes, žaljenje i stres.

Um koji stalno pokušava da se fokusira na budućnost  —  od dobijanja dobrih ocjena do prijave na fakultet —  biće sklon većoj anksioznosti i strahu.

Dok malo stresa može poslužiti kao motivator, dugotrajni hronični stres narušava naše zdravlje, kao i naše intelektualne sposobnosti, kao što su pažnja i pamćenje. Kao posljedica toga, previše fokusiranje na budućnost može zapravo ugroziti naš učinak.

Djeca rade bolje i osjećaju se srećnije ako nauče kako da ostanu u sadašnjem trenutku. A kada se ljudi osjećaju srećno, oni mogu brže da uče, kreativnije razmišljaju i lakše rješavaju probleme. Studije čak pokazuju da vas sreća čini 12 odsto produktivnijim.

Pozitivne emocije vas takođe čine otpornijim na stres , pomažući vam da brže prevaziđete izazove i neuspjehe kako biste se vratili na pravi put.

Svakako je dobro da djeca imaju ciljeve ka kojima streme. Ali umjesto da ih ohrabrujete da se uvijek usredsrede na ono što je sljedeće na njihovoj listi obaveza, pomozite im da ostanu fokusirani na zadatak ili razgovor.

Svojoj djeci govorimo: Stres je neizbježan;  samo guraj
Treba da im kažemo: Nauči da se opustiš

Mala djeca su sve anksioznija, zabrinuta zbog ocjena i osjećaju pritisak da budu bolji u školi.

Način na koji živimo svoje živote kao odrasli često govori djeci da je stres neizbježan dio uspješnog života. Smanjujemo kofein i pretjerujemo tokom dana, živimo u stalnom stanju preopterećenosti,   a noću smo toliko naelektrisani da koristimo alkohol, ljekove za spavanje ili smirenje da bismo se smirili.

Ovo nije dobar način života niti model za djecu. Nije iznenađenje što istraživanja pokazuju da deca čiji se roditelji suočavaju sa sagorevanjem na poslu imaju veću verovatnoću da dožive sagorevanje u školi nego njihovi vršnjaci.

Preporučujem roditeljima da nauče djecu vještinama koje će im trebati da budu otpornija u suočavanju sa stresnim događajima. Iako ne možemo da promijenimo poslovne i životne zahtjeve sa kojima se suočavamo, možemo da koristimo tehnike kao što su meditacija, joga i disanje da bismo se bolje nosili sa pritiskom.

Ovi alati pomažu djeci da nauče da koriste svoj parasimpatički nervni sistem „odmori se i probaj“, za razliku od odgovora na stres „bori se ili bježi“.

Kažemo našoj djeci: Budite uvijek zauzeti nečim
Treba da im kažemo: Zabavite se ne radeći ništa

Čak i kada imaju slobodnog vremena, ljudi u zapadnim društvima imaju tendenciju da cijene pozitivne emocije visokog intenziteta poput uzbuđenja, za razliku od emocija niskog intenziteta poput smirenosti. (U istočnoazijskim zemljama obično važi suprotno.)

To znači da su rasporedi naše djece često prepuni vannastavnih aktivnosti i porodičnih izleta, ostavljajući malo vremena za pauzu.

Nema ništa loše u uzbuđenju, zabavi i traženju novih iskustava. Ali uzbuđenje, poput stresa, iscrpljuje naš organizam tako što se uključuje u naš sistem „bori se ili bježi“ — tako da možemo nesvjesno da podstaknemo djecu da troše energiju poslije škole ili vikendom, ostavljajući im manje resursa u vremenima kada im je to najpotrebnije.

Istraživanja pokazuju da je veća vjerovatnoća da će naš mozak doći do briljantnih ideja kada se ne fokusiramo. Dakle, umjesto da zakazujemo djeci previše obaveza, trebalo bi da im damo vrijeme kada mogu da budu prepušteni sami sebi.

Djeca mogu da pretvore svaku situaciju  —  bilo da sjede u čekaonici ili hodaju do škole  —  u priliku za igru. Ona takođe mogu izabrati smirujuće aktivnosti kao što su čitanje, vođenje psa u šetnju ili jednostavno ležanje ispod drveta i gledanje u oblake. Pauza vašoj djeci pomaže da budu kreativnija i inovativnija. Jednako važno, to će im pomoći da nauče da se opuste.

Poenta nije u tome da ih nikada ne treba izazivati ili da im treba uskratiti prilike za učenje. Poenta nije u tome da pretjerujete do tačke u kojoj nemaju prilike da se nauče samostalnoj igri, da budu sami sa sobom i maštaju, da nauče da budu srećni samo zato što su tu, a ne zato što nešto rade.

Svojoj djeci kažemo: Radi ono u čemu si najbolji
Treba da im kažemo: Pravi greške i nauči da ne uspiješ baš uvijek

Roditelji imaju tendenciju da identifikuju svoju djecu po aktivnostima koje su im prirodne. Kažu da je njihovo dijete „osoba za matematiku“, „društvene nauke“ ili „umjetnik“. Ali istraživanje Kerol Dvek sa Univerziteta Stanford pokazuje da ovaj način razmišljanja sprječava dijete da isproba nove stvari u kojima možda nije dobro.

Kada dijete, na primjer, dobije pohvale prvenstveno zbog toga što je sportski tip, manje je vjerovatno da će željeti da napusti svoju zonu udobnosti i da se okuša u glumi. To ih može učiniti anksioznijim i depresivnijim kada se suoče sa neuspjehom ili izazovima. Zašto? Zato što vjeruju da, ako naiđu na prepreke u datoj oblasti, to ih čini „lošim“ u toj aktivnosti.

Ali naš mozak je napravljen tako da uči nove stvari. I može biti samo dobra stvar učiti iz svojih grešaka dok smo mladi. Dakle, umjesto da identifikujete talente vašeg djeteta, naučite ga da ono zapravo može da nauči bilo šta  —  sve dok pokušava.

Djeca će biti optimističnija, pa čak i entuzijastičnija kada su suočena sa izazovima, znajući da im samo treba dati još jedan pokušaj da se poboljšaju. I manje je vjerovatno da će se osjećati poniženo zbog sebe i svojih talenata.

Mi svojoj djeci govorimo: Budi svjestan svojih slabosti i ne budi mekušac
Treba da im kažemo: Budi dobar prema sebi

Takođe smo skloni da mislimo da je kritika važna za samousavršavanje. Ali iako je samosvijest važna, roditelji često nenamjerno uče svoju djecu da budu previše samokritična. Na primjer, ako roditelj kaže djetetu da bi trebalo da pokuša da bude otvorenije, dijete to može internalizovati kao kritiku njegove prirodno introvertne ličnosti.

Istraživanja o samokritici pokazuju da je to u osnovi samosabotaža. Drži vas usredsređenim na ono što nije u redu sa vama, čime se smanjuje vaše samopouzdanje. To vas čini da se plašite neuspjeha, što šteti vašem učinku, čini da lakše odustanete i vodi do lošeg donošenja odluka. Zbog samokritike ćete biti uznemireni i depresivni kada se suočite sa izazovom.

Umjesto toga, roditelji bi trebalo da podstiču djecu da razviju stavove samosaosjećanja  —  tretirajući sebe kao prijatelja u vrijeme neuspjeha ili bola. To ne znači da vaša djeca treba da budu samoudovoljavajuća ili da se izmaknu kada zabrljaju.

Stidljivo dijete sa samosaosjećanjem, na primjer, reći će sebi da je u redu da se ponekad osjeća stidljivo i da njegova ličnost jednostavno nije tako otvorena kao kod drugih -  i da može da postavi male, ostvarive ciljeve koji će mu pomoći da izađe iz svoje ljušture.

Ovakav način razmišljanja će mu omogućiti da se istakne u suočavanju sa izazovima, razvije nove društvene vještine i uči iz grešaka.

Kažemo našoj djeci: Ovo je okrutan svijet, ne dozvoli ljudima da te iskoriste
Trebalo bi da im kažemo: Pokažite saosjećanje prema drugima

Istraživanja pokazuju da su od djetinjstva pa nadalje naše društvene veze naš najvažniji prediktor zdravlja, sreće, pa čak i dugovječnosti. Pozitivni odnosi sa drugim ljudima su neophodni za dobrobit, što utiče na naše intelektualne sposobnosti i konačni uspjeh.

Dopadljivost je jedan od najjačih prediktora uspjeha  —  bez obzira na nečije stvarne vještine. Knjiga Adama Granta „Daj i uzmi“ izvještava da ako izrazite saosjećanje prema onima oko sebe i stvorite odnose podrške umjesto da ostanete fokusirani na sebe, zapravo ćete biti uspješniji na duži rok  —  sve dok ne dozvolite ljudima da vas iskoriste.

Važno je podsticati prirodne instinkte djece da brinu o osjećanjima drugih ljudi i da se stave u tuđe cipele. Istina je da je svijet težak. Ali bilo bi mnogo manje teško kada bismo manje naglašavali okrutnu konkurenciju i više cijenili slaganje, prenosi n1.rs.