[ M.M.Lj. ]

STUČNjACI ANALIZIRAJU

Kako pretjerana briga zapravo utiče i na djecu i na roditelje

Na obližnjem igralištu djeca skaču, trče, spuštaju se niz tobogan, a po strani stoji djevojčica koja bi možda sve to da proba ali se stidi… ili se plaši. Majka stoji pored nje i netremice bdi nad svojim djetetom da ne bi slučajno palo ili da je ne bi neki „nevaljali“ dječak gurnuo. Stvarno čudan prizor… ko se tu zabavlja? Da li dijete zna zašto je došlo na igralište i kako se osjeća dok posmatra ostalu djecu? Kakvu poruku joj šalju njeni roditelji time što toliko brinu?

To su takozvana prezaštićena djeca, djeca koja misle da je ovaj svijet jako opasan i da oni bez prisustva roditelja ili vaspitača/učitelja ne bi mogli da se snađu, prenosi poral Zadovoljna.rs. Roditelji ih odvoze u školu i dovoze iz škole svaki dan, paze da ne padnu, da se ne povrijede i iz tog razloga djeca dosta toga propuštaju i prosto ne savladaju životne vještine koje im samo mogu pomoći.

Neka djeca koja potiču iz ovakvih porodica ne znaju da voze bicikl jer su roditelji hteli da zaštite svoje dijete od pada sa bicikla. Takvo dijete sebe smatra nedovoljno spretnim jer su se tako prema njemu oduvjek postavljali roditelji.

Ovakvim vidom vaspitanja dijete dobija etiketu nesposobnog djeteta, koje je samo sebi prilijepilo, jer su ga roditelji tokom cijelog njegovog djetinjstva pretjerano štitili od kandži ovog svijeta i života. Roditelji i sami sebi otežavaju jer ne užuvaju u svom djetetu već stalno pomišljaju na najgore moguće stvari koje se mogu desiti. Takvi roditelji ne mogu da postave jasne i odgovarajuće zahtjeve svom djetetu niti su njihova očekivanja realna. Sve se svodi na niska očekivanja, a ciljevi su im laki i jednostavni za dijete.

Pretjerana kontrola i miješanje u sve sfere djetetovog života ne ostavlja prostora da dijete stekne samostalnost, piše Zelena učionica.

Zapravo, ovim načinom vaspitanja dijete izrasta u osobu koja nema samopouzdanja, koja je nesigurna, plašljiva nedovoljno socijalizovana, prezaštićena. Uskraćeno mu je djetinjstvo, svi mogući neprijatni ojsećaji, a svijet vidi kao opasnu sredinu za život.

Roditelji koji se odluče za ovakav vid vaspitanja su uglavnom roditelji koji su poslije dužeg vremena postali roditelji, koji su ga dobili u poznim godinama, koji imaju samo jedno dijete i sl.

Prezaštićeno dijete nije razmaženo dijete jer je prezaštićeno dijete previše tiho, mirno i nesigurno, dok je razmaženo dijete dijemetralno drugačije, jače, glasnije…

Jasno je da treba paziti na djecu i obezbijediti im bezbjedno i bezbrižno djetinjstvo, ali ne treba zaboraviti ni da je svako duijete individua za sebe, koja ima pravo na slobodu življenja. Neprijatna iskustva se moraju desiti i, ako se dese, to ne znači da ste loš roditelj, već da vaše dijete živi život.