B.Bu. [ n1 ]

BLIZU SMO KONTROLI UMA

Optogenetika – upravljanje ponašanjem pomoću plave svjetolosti

Optogenetika je relativno nova naučna tehnika koja omogućava precizno upravljanje aktivnostima neurona koristeći svjetlosne impulse. Tehnika se oslanja na genetski modifikovane ćelije osjetljive na svijetlo, što omogućava naučnicima da promjenom svjetlosnih talasnih dužina, posebno plave svjetlosti, kontrolišu ponašanje ćelija u mozgu.

Upravo ova tehnologija, koja izgleda kao nešto iz naučne fantastike, u posljednjoj deceniji doživjela je brzi napredak i pronašla primjenu u istraživanju i manipulisanju agresivnošću kod miševa, otvarajući nove mogućnosti u razumijevanju i potencijalnom uticaju na ljudski mozak.

Osnovni princip optogenetike je jednostavan, iako zahtijeva složene genetičke i optičke tehnologije. Naučnici prvo koriste viruse kao nosače, kako bi genetski modifikovali neurone u mozgu miševa, tako da proizvedu proteine osjetljive na svjetlost. Ove bjelančevine, haniodopsin i kanaleorodopsin, postaju aktivne kada su izložene svjetlosnim impulsima određene talasne dužine i djeluju kao neuronski prekidači, aktivirajući ili blokirajući električne signale u zavisnosti od toga da li se neuron nalazi pod plavim ili crvenim svijetlom.

U nekim eksperimentima, kada su naučnici usmjerili plavu svjetlost na specifične djelove mozga miševa, oni su postajali agresivniji, što je navelo naučnike da ispituju potencijalne psihološke i bihejvioralne efekte optogenetike i na ljude.

Plavo svijetlo izaziva agresiju kod miševa

Istraživanje agresivnosti kod miševa posredstvom plave svjetlosti sprovedeno je kako bi se proučila uloga amigdala, djelova mozga zaduženih za emocionalne odgovore. Kada je plavo svijetlo usmjereno ka amigdali, miševi pokazuju pojačanu agresivnost, počinju da napadaju druge miševe ili čak objekte u svojoj blizini. Ova otkrića su omogućila dublje razumijevanje neurobioloških osnova agresivnog ponašanja, ali i otvorila pitanja o potencijalu manipulisanja neuronskim aktivnostima u drugim oblastima, kao što su depresija, anksioznost i kontrolisanje zavisnosti.

Moguća primjena optogenetike kod ljudi

Iako je optogenetika trenutno ograničena na laboratorijska istraživanja sa životinjama, budući koraci u medicini i psihologiji možda će uključivati njenu primjenu i na ljude. Zamislite, na primjer, tretmane za neurološke poremećaje poput Parkinsonove bolesti, gdje bi plavo svijetlo moglo da kontroliše aktivnost u oštećenim djelovima mozga. Ili tretmane za osobe sa depresijom, gdje bi specifični djelovi mozga mogli da se stimulišu da stvaraju dopamin, piše PubMed.

Ipak, ova tehnologija izaziva etičke i filozofske debate. Ako možemo da programiramo miševe da budu agresivni ili mirni, da li bi sličan pristup mogao da se primijeni i na ljude? Pitanja lične slobode i privatnosti postaju posebno osjetljiva kada govorimo o tehnologijama koje direktno utiču na osjećanja, razmišljanje i ponašanje.

Primjena optogenetike na ljudima još uvijek nije dostignuta zbog tehničkih i etičkih barijera. Prvo, ćelije u ljudskom mozgu moraju da se genetski modifikuju da bi reagovale na svijetlo, što zahtijeva uvođenje genetičkih materijala koji možda neće biti prihvaćeni u svakoj vrsti terapije. Drugo, postavljanje svjetlosnih uređaja koji će precizno usmjeriti svijetlo na određene neurone u mozgu je invazivno i rizično, čak i u najsofisticiranijim uslovima.

Etičke dileme se, takođe, odnose na kontrolu uma, potencijalne zloupotrebe tehnologije i mogućnost da ova tehnologija bude upotrijebljena u manipulaciji ljudskim ponašanjem. Iako je optogenetika jedan od najperspektivnijih alata za proučavanje mozga, njena primjena na ljudima će morati da se pažljivo reguliše.