PRAISTORIJA

Prvi lovci na mamute

Istraživači su povezali seobe 14,000 godina starog vunastog mamuta s najstarijim poznatim ljudskim naseljima na Aljasci, pružajući tragove o odnosu između prastare životinjske vrste i nekih od najranijih ljudi koji su putovali preko Beringovog kopnenog prelaza.

Naučnici su te veze uspostavili pomoću analize izotopa kako bi proučili život ženskog mamuta, nazvanog Elma, od strane Vijeća sela Hili Lejk.

Elmina kljova otkrivena je na arheološkom nalazištu Svon Point u unutrašnjosti Aljaske.

Uzorci kljove otkrili su detalje o Elmi i putovanju dugom oko 1000 kilometara koje je tokom života prošla Aljaskom i sjeverozapadnom Kanadom.

Izotopski podaci, zajedno s DNK drugih mamuta na tom mjestu i arheološkim dokazima, ukazuju na to da su rani stanovnici na Aljasci vjerovatno osnivali svoja naselja na područjima na kojima su se okupljali mamuti, prenosi Sajens Dejli.

Ti nalazi, objavljeni u novom broju časopisa Sajens Advans, pružaju dokaze da su mamuti i rani lovci-sakupljači dijelili stanište u toj regiji.

Dugoročna predvidljiva prisutnost vunastih mamuta privlačila je ljude u te krajeve.

"Lutala sam najgušćom regijom arheoloških nalazišta na Aljasci", rekla je Odri Rou, doktorandica i glavna autorka rada sa Univerziteta Aljaska Ferbanks.

"Izgleda da su ti rani ljudi gradili lovačke kampove u područjima koja su posjećivali mamuti."

Mamutsku kljovu iskopali su i identifikovali 2009. godine Čarls Holms, pridruženi profesor antropologije na UAF-u, i Fransoa Lane, naučni saradnik Univerziteta Aljaska.

Pronašli su Elminu kljovu i ostatke dva maloljetna mamuta, zajedno s dokazima o logorskim vatrama, korišćenju kamenog alata i izmasakriranim ostacima druge divljači.

Sve to "ukazuje na obrazac koji je u skladu s ljudskim lovom mamuta", rekao je Ben Poter, arheolog i profesor antropologije na UAF-u.

Istraživači s UAF-a su zatim analizirali hiljade uzoraka iz Elmine kljove kako bi rekonstruisali njen život i kretanje.

Izotopi otkrivaju hemijske markere prehrane i lokacije životinje.

Markeri se bilježe u kostima i tkivima, jer ostaju čak i nakon što životinje uginu.

Mamutske kljove pogodne su za izotopsko proučavanje jer su rasle tokom života drevnih životinja, s jasno vidljivim slojevima koji se pojavljuju kada se presijeku po dužini.

Ti pojasevi rasta otkrivaju istraživačima hronološke zapise o životu mamuta proučavanjem izotopa u uzorcima duž kljove.

Veći dio Elminog putovanja preklapao se s putovanjem prethodno proučavanog muškog mamuta koji je živio prije 3000 godina, pokazujući dugoročne obrasce kretanja mamuta tokom nekoliko hiljada godina.

U Elminom slučaju, takođe su naveli da je riječ o zdravoj 20-godišnjoj ženki.

"Bila je mlada odrasla jedinka u naponu snage. Njeni izotopi pokazali su da nije pothranjena i da je uginula u istoj sezoni kad se rasformirao i sezonski lovački kamp na Svon Pointu gdje je pronađena njena kljova", rekao je viši autor Metju Vuler, direktor postrojenja za stabilne izotope na Aljasci i profesor na UAF-ovom Koledžu za ribarstvo i okeanske nauke.

Doba u kojem je Elma živjela možda je povećala izazove koje je predstavljala relativno nedavna pojava ljudi.

Stepski pejzaž u kojem dominiraju trava i grmlje, a koji je bio uobičajen u unutrašnjosti Aljaske, počeo se pomicati prema šumovitijem terenu.

"Klimatske promjene na kraju ledenog doba fragmentirale su preferirano otvoreno stanište mamuta, potencijalno smanjujući kretanje i čineći ih ranjivijima na ljudsku grabežljivost", rekao je Poter.

Preveo i priredio: S. Đurđić