ANTROPOLOGIJA

Rodna ravnopravnost u praistoriji

Antropolozi osporavaju tradicionalno viđenje muškaraca kao lovaca i žena kao sakupljača u praistoriji. Njihovo istraživanje otkriva dokaze o ravnopravnosti polova u ulogama i sugeriše da su žene bile fizički sposobne za lov. Studija baca svjetlo na rodnu pristrasnost u prošlim istraživanjima i poziva na nijansiranije razumijevanje praistorijskih rodnih uloga.

To je mnogima od nas poznata priča - u praistoriji su muškarci bili lovci, a žene sakupljači. Žene nijesu bile fizički sposobne za lov, jer se njihova anatomija razlikovala od muškaraca. I zato što su muškarci bili lovci, pokretali su ljudsku evoluciju.

Međutim, ta priča nije istinita, prema istraživanju profesorice antropologije na Univerzitetu Delaver, Sare Lejsi.

Lejsi i njena koleginica Kara Okobok s Univerziteta Notr Dam,ispitivale su podjelu rada prema polu tokom paleolita, prije otprilike 2,5 do 12,000 godina. Pregledom trenutnih arheoloških dokaza i literature pronašli su malo dokaza koji potvrđuju ideju da su uloge dodijeljene posebno svakom polu. Tim je, takođe, analizirao žensku fiziologiju i otkrio da žene nijesu samo fizički sposobne da budu lovci, već da postoji malo dokaza koji potvrđuju da nijesu lovile.

Lejsi je biološka antropološkinja koja proučava zdravlje ranih ljudi, a Okobok je fiziološkinja koji pravi analogije između modernog doba i fosilnih zapisa. Prijateljice su sarađivale u postdiplomskoj školi nakon što su "uočile brojne radove koji su izašli, koristeći zadatu nultu hipotezu da su pećinski ljudi imali jaku rodnu podjelu rada, muškarci love, ženke skupljaju stvari. "Pitale smo - 'zašto je to zadato? Imamo toliko dokaza da to nije slučaj'', rekla je Lejsi.

Istraživači su pronašli primjere jednakosti za oba pola u drevnim alatima, prehrani, umjetnosti, grobnicama i anatomiji.

"Ljudi su pronalazili posmrtne ostatke u prošlosti i automatski su ih označavali kao muške, Nijesu priznali činjenicu da svi posmrtni ostaci koje smo ranije pronalazili u prošlosti imaju iste osobine, bilo u kostima ili u kamenom alatu koji je stavljan u njihove grobnice. Ne znamo ko je šta napravio, zar ne? Ne možemo reći: 'Oh, samo muškarci su pravili oruđa', jer na kamenom alatu nema potpisa koji bi nam rekao ko ga je napravio", rekla je Lejsi, misleći na metodu izrade kamenog alata. "Ali iz dokaza koje imamo, čini se da gotovo da nema polnih razlika u ulogama."

Tim je, takođe, ispitao sprečavaju li anatomske i fiziološke razlike između muškaraca i žena, žene u lovu. Otkrili su da muškarci imaju prednost nad ženama u aktivnostima koje zahtijevaju brzinu i snagu, poput sprinta i bacanja, ali da žene imaju prednost u odnosu na muškarce u aktivnostima koje zahtijevaju izdržljivost, poput trčanja. Oba skupa aktivnosti bila su ključna za lov u davna vremena.

Tim je istakao ulogu hormona estrogena, koji je istaknutiji kod žena nego kod muškaraca, kao ključnu komponentu u omogućavanju te prednosti. Estrogen može povećati metabolizam masti, što mišićima daje dugotrajniji izvor energije i može regulisati razgradnju mišića, sprečavajući njihovo trošenje. Naučnici su pratili estrogenske receptore, proteine koji usmjeravaju hormon na pravo mjesto u tijelu, još od prije 600 miliona godina, prenosi Sajens Dejli.

"Kada dublje pogledamo anatomiju i modernu fiziologiju, a zatim pogledamo skeletne ostatke drevnih ljudi, nema razlike u obrascima traume između muškaraca i žena, jer su imali iste aktivnosti", rekla je Lejsi.
Tokom paleolita većina ljudi živjela je u malim grupama. Za Lejsi, ideja da je samo dio grupe lovio nije imala smisla.

"Živite u tako malom društvu. Morate biti jako, jako fleksibilni", rekla je. "Svak mora biti u stanju da preuzme bilo koju ulogu, u bilo kom trenutku. Čini se kao očigledna stvar, ali ljudi to nijesu tako shvatali."

 Muškarac lovac

Teorija muškaraca kao lovaca i žena kao sakupljača prvi put je stekla slavu 1968. godine, kada su antropolozi Ričard Li i Irvin De Vor objavili zbirku naučnih radova Muškarac lovac, predstavljenih na simpoziju 1966. godine. Autori su tvrdili da je ljudsku evoluciju ubrzalo dodavanje mesa predistorijskoj prehrani. To je doprinijelo rastu većih mozgova, u poređenju s našim rođacima primatima. Autori su pretpostavili da su svi lovci muškarci.

Lejsi ukazuje na tu rodnu pristrasnost prethodnih naučnika kao razlog zašto je koncept postao široko prihvaćen u akademskoj zajednici, da bi se, na kraju, proširio na popularnu kulturu. Televizijski crtići, igrani filmovi, muzejski eksponati i udžbenici učvrstili su ideju. Kada su naučnice objavile istraživanja koja govore suprotno, njihov je rad uglavnom zanemaren ili obezvrijeđen.

"Bilo je žena koje su o tome objavljivale 70-ih, 80-ih i 90-ih, ali njihov je rad odbacivan tezom: 'Oh, to je feministička kritika ili feministički pristup'", rekla je Lejsi. "To je bilo prije bilo kog rada na genetici i puno rada na fiziologiji i ulozi estrogena. Kada je sve izišlo na vidjelo iskoristile smo postojeće argumente, dodajući im novu potporu”.

Lejsi je rekla da je teorija "muškarac lovac" i dalje uticajna. Iako priznaje kako je potrebno provesti mnogo više istraživanja o životima praistorijskih ljudi - posebno žena - nada se kako će njeno stanovište da je rad bio podijeljen između oba pola, postati zadati pristup istraživanju.

"Tri milona godina i muškarci i žene učestvovali su u prikupljanju sredstava za život za svoje zajednice, a zavisnost o mesu i lovu bila je jednaka kod oba pola", rekla je Lejsi.

"Lov nije nešto čime su se bavili samo muškarci, pa je to, navodno, podstaklo evoluciju. Ono što danas uzimamo kao de fakto rodne uloge, ne karakteriše naše pretke. Bili smo vrlo egalitarna vrsta milionima godina na mnogo načina,"zaključila je Lejsi.

Preveo i priredio: S. Đurđić