B.Bu. [ RTS ]

IZ UGLA PSIHOLOGA

Kad plastične operacije postanu zavisnost

Opsesivni osjećaj neke osobe da je ružna ili da ima fizički nedostatak, tjelesni dismorfični poremećaj (BDD), često je praćen željom za stalnim divljenjem okoline i potrebom da se izgled „popravi” estetskom hirurgijom.

Tinejdžerima je svojstveno da neumjereno brinu o svom izgledu, porede ga s vršnjacima ili omiljenim estradnim zvijezdama; mnogo vremena provode dotjerujući se, pa ipak često su nezadovoljni ishodom; stalno nalaze manjkavosti na svom licu ili pojedinim djelovima tijela i svaki ljubavni neuspjeh doživljavaju kao potvrdu sopstvene ružnoće.

Većina prestane s ovim kad odraste, kao zrele osobe počnu više da cijene sebe i svoje tijelo, prihvataju nedostatke, nauče da istaknu vrline. A onda, kad se približi starost ili ako se nađu u životnim okolnostima koje prednost daju fizičkoj ljepoti naspram svih ostalih kvaliteta, opet se kod nekih pojavi taj osjećaj nesigurnosti, potreba da (prije svega sebi) stalno potvrđuju kako su zgodni, privlačni, poželjni. Tome doprinosi i savremena instagram ili fejsbuk kultura: ako nije svaka njihova fotografija „lajkovana”, počnu da sumnjaju u sebe, da brinu, tragaju za načinom da opet pridobiju divljenje posmatrača.

Ponekad ovo ide dotle da im naporni treninzi, sati i sati provedeni u uljepšavanju i izboru odjeće koja će prikriti njihove nedostatke – nerijetko umišljene ili preuveličane – više nisu dovoljni i onda pribjegavaju raznim kozmetičkim tretmanima (ubrizgavanju botoksa, kolagena itd.) i, najzad, estetskim hirurškim zahvatima.

Nekima ta vrsta „popravki” tijela preraste u zavisnost.

Plastični hirurzi u takvim slučajevima, prije nego što preduzmu novu operaciju, preporuče pacijentu da porazgovara s psihologom. Naime, vjerovatno imaju tjelesni dismorfični poremećaj (na engleskom Body Dysmorphic Disorder ili BDD), nazivan još i dismorfofobija ili strah od ružnoće. Podložna su mu oba pola, prvi put se obično pojavljuje u adolescenciji i pogađa jedan do dva odsto stanovništva. Među klijentima estetskih hirurga procenat je čak 15 puta veći.

Osobe s ovom vrstom mentalne smetnje opsjednute su idejom da je njihovo tijelo ili neki njegov dio deformisan, neskladan, ružan, oštećen, čak i kad taj nedostatak postoji samo u njihovoj uobrazilji. I pored pokušaja da ga sakriju ili otklone, nerijetko podlegnu strahu, povlače se iz društva, postaju depresivni, na više načina remete kvalitet svog života, pa čak pomišljaju i na samoubistvo. Na svako razuvjeravanje porodice i prijatelja odgovaraju novim „dokazima” koliko su ružni i neprivlačni, a mogu i da se naljute na onog koji umanjuje značaj tog njihovog osjećanja i još više zatvore.

Pacijenti s ovom vrstom poremećaja često pribjegavaju i opsesivno-kompulsivnom ponašanju, u šta spadaju i zurenje u ogledalo, poređenje fizičkog izgleda s drugima (a posebno manekenima, glumcima itd.), čupkanje ili grebanje kože i stalna potraga za komplimentima.

Stručnjaci navode da su najčešći razlozi za nastanak tjelesnog dismorfičnog poremećaja posljedica zlostavljanja u mladosti (mada se mogu razviti i u kasnijem životnom dobu), nedovoljno razvijeno samopoštovanje i samopouzdanje, strah od napuštanja, samoće i izolovanosti (naročito usljed neostvarene ili prekinute emotivne veze) i perfekcionizam (odnosno uvjerenje da su neke stvari u životu, poput dobrog posla, unapređenja, javnog priznanja ili popularnosti u društvu, izostale zbog odbojnog izgleda).

Časopis „Sajkolodži tudej” nedavno je objavio zanimljiv tekst na ovu temu, pod nazivom „Kad plastične operacije postanu zavisnost”, u kojem se objašnjava da, bez obzira na količinu kozmetičkih i hirurških prepravki, i sve većoj svoti novca koju na njih troše, osobe sa tjelesnim dismorfičnim poremećajem nikad neće biti zadovoljne svojim izgledom, jer će uvek biti potrebno još nešto „srediti” kako bi se primakle idealnoj slici koju žele da postignu. Povećati grudi,smanjiti nos, popuniti usne, podići kapke, usaditi kosu, skinuti salo. U stvari, mnogobrojne intervencije će vjerovatno stvoriti nove ožiljke i „nesavršenosti” i tako se krug zatvara.

U društvu u kojem se sve više pažnje poklanja spoljašnjem izgledu, a ljudi vrednuju, zapošljavaju, biraju za emotivne partnere ili prijatelje na osnovu njega, sve je teže povući granicu između „normalne” brige o tijelu i ekstremne, opsesivne potrebe da ono bude savršeno. I sve lakše skliznuti iz zadovoljstva tuđim pohvalama u bolesnu potrebu da budete njima stalno obasipani. Uživo ili na društvenim mrežama.

„Ljepota je u oku posmatrača” u ovom slučaju dobija jednu novu, opasnu, ironičnu konotaciju.